Godine svojih djetinjstva i mladosti u
sedamdesetim i osamdesetim godinama onoga našeg stoljeća proživjeli smo
uz mnogo njih koji su umjeli biti samo glavni junaci. A kada to više
nisu mogli, nestajali bi jedan za drugim i više ih se, u novim i groznim
vremenima, često nismo ni sjećali. Jadranka je tih naših godina bila
netko tko stoji malo po strani, uz sam rub pozornice, i to po vlastitom
izboru, i lako će se i rado pojaviti i u kakvoj sporednoj i epizodnoj
ulozi. Ona nije strahovala za svoju slavu, niti je grabila tih pet
minuta misleći da grabi vječnost.
Pa je se tako, recimo, možemo sjetiti
s proljeća 1981, s natjecanja za Pjesmu Eurovizije, kako stoji tamo
negdje iza i zajedno s Ismetom Dervoz, nekadašnjom pjevačicom
Ambasadora, pjeva prateće vokale za Seida Memića Vajtu, čiji je glas te
večeri, što zbog treme, a što zbog svojih prirodnih zadatosti, zvučao
nekako gripozno, pa ga je trebalo dobro pojačati. Ismeti to nije trebao
biti problem, ona je na Euroviziji, nekoliko godina ranije, već bila u
glavnoj ulozi, ali Jadranka takvu priliku nije doživjela. Tada i nikada
više ona se popela na pozornicu za koju se u nas, a bogme i u Europi,
još uvijek vjerovalo da pjevača može učiniti besmrtnim. Ona je bila tu
da drugome pomogne u tom uzaludnom nastojanju. Vajtinu je dušu prevodila
u estradnu vječnost.
Pritom, Jadranka Stojaković sama je
otpjevala najljepšu baladu naših sarajevskih djetinjstva, pjesmu pred
kojom zastaneš, uozbiljiš se i slušaš je kao neki tvoj mali priručni
Mozartov Rekvijem. Takvom si je čuo kada si imao deset godina, a istom
je takvom čuješ i danas. Takva ti je bila i one večeri, jedne od
posljednjih sa strujom, dok si, uz prolom granata što su zauvijek lomile
grad, gledao televizijski dnevnik, i kada je, umjesto uobičajenog
izvještaja o čovjekovoj pogibiji, puštena njezina pjesma. Tako se
odavala počast čovjeku koji je pjesmu napisao.
Balada se zove “Sve smo mogli mi”.
Mogla ju je otpjevati samo Jadranka Stojaković i više nitko, koliko god
generacije svirača amatera po jadranskim plažama pokušavale da je
ponove.
Jadranka Stojaković velika je
pjevačica, ali se njezina veličina nikada nije mjerila i prepoznavala po
broju naslovnih stranica ili intervjua. Ona zapravo nikada nije bila
zvijezda, izmicala se i dopuštala je drugima da zasjaju. Bez obzira na
to, njezin glas danas čujemo jasnije nego većinu drugih glasova naših
mladosti i djetinjstva. U svoj toj buci, larmi i kaotičnome mnogoglasju,
negdje visoko iznad, čuje se njezina pjesma, u kojoj se razaznaje svaka
boja, zvuk, okus i miris prošloga vremena i našega nestalog svijeta.
10. 11.2009.