Tada je, kao i svaki drugi emigrant ili nepovratnik, po prijekoj birokratskoj proceduri ostao bez državljanstva, a u slučaju da se vrati prijetila mu je smrtna kazna. Bile su mu dvadeset i dvije, studirao je slikarstvo na Likovnoj akademiji u Pragu, kada se iznenada, sasvim nepromišljeno, našao u Beču. Bio je osoba bez državljanstva, i to će ostati još dugo, ali kako je Zapad tada pokazivao mnogo veće razumijevanje prema izbjeglicama iz Istočne Europe, nego što će ih danas pokazati prema izbjeglicama iz Sirije, mogao je odmah nastaviti studij na bečkoj akademiji. Tamo mu se nije svidjelo, pa je nakon samo jednog semestra otišao u Ženevu, iz Ženeve u Pariz, gdje se trajno naselio. Živio je kao beskućnik, bio je ona najgora istočnoeuropska sirotinja, neprihvaćen od bugarske emigracije i izoliran od domaćeg svijeta, osuđen na polagano umiranje. Pritom, imao je grdnih poteškoća da nauči barem osnove francuskog jezika. Živio je od portretiranja turista i pariških snobova i skorojevića. Radove koje potpisuje prezimenom Javacheff (rodio se kao Kristo Javačev) kasnije smatra ponižavajućim oblikom umjetničke i ljudske prostitucije. Bit će da mu se tako i smučilo štafelajno slikarstvo, pa se iz protesta jednoga izbjeglice i apatrida rodio jedan od utemeljitelja konceptualne umjetnosti, i jedan od najvažnijih njezinih predstavnika (uz Beuysa, Kosutha, te Marinu Abramović i Bracu Dimitrijevića). Christov egzistencijalni ulog bio je ogroman, uložio je život, identitet i dar, sve što jedan čovjek uopće i može posjedovati i biti. To neće biti nevažno ni za razumijevanje njegova djela, ali ni za uspostavljanje kriterija u konceptualnoj i svakoj drugoj postštafelajnoj umjetnosti.
Nekoliko mjeseci po dolasku u Pariz naručen mu je portret gospođe Precilde de Guillebon, bivše partizanke i generalske žene. Na portretu iz monografije vidimo neobično lijepu, uznositu mladu ženu, u crnoj haljini golih ramena, s frizurom Ave Gardner, koja pogledom bludi kao da se dosađuje ili će planuti od bijesa. Portret je primjerak onoga mučnog uličnog akademizma, koji već sto i dvadeset godina cvjeta na trgovima i u umjetničkim četvrtima velikih gradova, kojem je jedina svrha da nahrani slikara time što će zadovoljiti ukus naručitelja. Istovremeno, nastao je još jedan portret gospođe De Guillebon: polukubistička, pikasovska stilska vježba, ispunjena začudnim divljenjem prema ljepoti ove žene.
Oba su portreta važni artefakti Christove životne biografije, iako su, zapravo, bez umjetničke vrijednosti. Ili je njihova vrijednost u naknadnom konceptu ili u onome što se dalje zbivalo s Christom. Naprečac se zaljubio u gospođinu stariju kćerku Jeanne-Claude, koja je već bila uredno zaručena. Ali dogodio se slučaj da se pred dane vjenčanja zatekne noseća s Christom. Izbio je strašan porodični skandal – taj prljavi Bugarin obeščastio je generalovu kćer – Jeanne-Claude pobjegla je s Christom, i godinama porodica neće htjeti da zna za njih.
U to vrijeme započinje i zajednička umjetnička karijera. Zajedno potpisuju radove, ali nikada zajedno ne lete. Ako jedan avion padne, preživjeli nastavlja s umjetničkim projektom. Ali avioni nisu padali, i ovaj je umjetnički par živio u sreći i rahatluku sve do Jeanne-Claudeine smrti u studenom 2009. Kao u malo kojem drugom slučaju stopili su im se umjetnički i životni tokovi, i Sve je na kraju postalo Jedno.
Planetarnoj publici, pa tako i našemu svijetu, Christo je poznat po pakiranju objekata. Započelo je krajem pedesetih i početkom šezdesetih pakiranjem njemačkih tjednih novina, završavalo desetljećima kasnije pakiranjem zgrade Reichstaga, te cijelih otoka blizu obala Floride. Lahke novine i tabloidi često su se bavili time što će sljedeće Christo upakirati, ali su sasvim rijetke bile ozbiljne analize njegovih radova. O samom konceptu – zašto pakiranje? – ako se i govorilo, činilo se to uz mnoga poopćavanja i posve izvan Christove izbjegličke biografije. To, kao, više nije bilo važno. A jest. Kao i toliki veliki pisci i umjetnici, Christo je u najdoslovnijem smislu svoj umjetnički rad derivirao iz vlastite sudbine i iz sudbine svog vijeka. On nije grandoman, kako će se to učiniti neukim ili mrzovoljnim promatračima, nego je živi svjedok reformatiranja svijeta, smanjivanja našeg planeta i – o žalosne li riječi – globalizacije. Jedna europska era završila je pakiranjem Reichstaga, a ne rušenjem jednog zida, kao što to misle politički komentatori.
Druga Christina rana fascinacija bila je barel: limena bačva za naftu u koju staje 158,9872949 litara, i koja je za sva vremena ostala mjera za crnu tekućinu. Od šarenih hrđavih barela gradio je piramide, jednu parišku ulicu zagradio je bačvama – i posvetio taj rad Berlinskom zidu, fotografirao mladu Jeanne-Claude s cvijetom u ruci ispred zida od bačvi, i napravio grandiozni – na žalost i neostvarljivi – projekt brane na Sueskom kanalu, načinjene od stotina tisuća barela. I ove su radove Christo i Jeanne-Claude realizirali od početka šezdesetih, prije nego što su i jedno i drugo navršili tridesetu, prije velikih svjetskih naftnih kriza i aktualnih Obaminih ratova za naftu.
Na izložbi u Gradskoj galeriji u Sofiji Christo je pokazao niz crteža, grafika, fotografija i dokumenata na temu barela i pakiranja koječega. Očekivani gledatelj bi, naravno, morao imati minimalno predznanje o Christinom radu, ako ga ima, bit će fasciniran onim što je izloženo. U načinu na koji je Christo tokom pola stoljeća dokumentirao svoje radove postoji nešto što je posve različito od dokumentacije kakvu s vremena na vrijeme izlože konceptualisti iz dalekih europskih provincija, ili oni među njima koji se samo vole zamišljati kao konceptualni umjetnici. Osim što je sjajan crtač – što se, uostalom, i vidi na onih desetak crteža i slika iz studentskih dana, koje nalazimo u svakoj boljoj Christovoj monografiji – on je po prirodi pedantan i akribičan. Bilo da crta burad za naftu poslaganu jednu preko drugoge, ili izloge dućana s prekrivenim, upakiranim, izlogom, ili samo skice s tehničkim podacima i dimenzijama, on crta leonardovskom preciznošću i ljepotom, na neki dobar i paradoksalno starinski način. U jednome je Christo izrazito starovremeni umjetnik: stalo mu je do dekorativnosti rada, do njegove estetske ljepote, pa onda nije dovoljno da Reichstag bude samo zapakiran, nego paketić treba biti uredan i lijep. Tokom pedesetak godina karijere nestora svih konceptualista, on je komentirao, rekreirao, ali i iz temelja stvarao svijet. Oni njegovi radovi koji su dospjeli do svijeta spektakla i do tabloida izolirani od cjeline njegova djela, ali i od vlastitog konteksta i smisla, neupućenima će djelovati grandomanski i u svakom pogledu pretjerano. Šteta, jer Christo je samo htio pokazati kako je svijet mali. I kako se Most uzdaha može upakirati na jednak način kao i kutijica s prstenom. On je tom svijetu davao oblik, naznačavao je njegove obrise, bio gospodar njegovih kontura. Kakva je u svemu tome uloga Jeanne-Claude? Ako je on sve to zamislio i načinio, što je bila ona? I ovo je pitanje krivo i nepristojno. Jeanne-Claude u svakom je pogledu bila koautorica. Da je njegov avion pao, ona bi sasvim sigurno nastavila rad, i taj bi rad bio ovakav kakav danas jest. U njihovoj umjetničkoj i životnoj, a što da ne i ljubavnoj priči, sve je u savršenom skladu i suglasju.
Sofijsku izložbu postavljao je sam Christo. On ju je, dijelom, i financirao. Razlog, naravno, nije u tome što Sofija ne bi imala novca za Christa. Ali nakon što je otišao, potplativši jednog željezničara da ga sakrije na granici, i nakon što je postao osoba bez državljanstva i bez formalnog identiteta, potencijalni osuđenik na smrt, trebao se vratiti upravo tako. Bez državnih subvencija i na mala zvona, tako da svojoj planetarnoj veličini ponovo zada mali domovinski format. Ni on Bugarskoj, ni Bugarska njemu, jedno drugome nisu imali što oprostiti. Nitko tu nikoga nije izdao ni iznevjerio. Nije to više ona zemlja, najtvrđa balkanska utvrda sovjetskog socijalizma, niti je to više onaj mladić.
Izložbu sam morao obići bržim korakom nego što bih želio, jer sam u Sofiji bio drugim poslom. Ali dok sam žurio prema zgradi televizije, gdje su me čekali ljudi iz druge priče, mislio sam o Feđi Gavriloviću, briljantnom mladom likovnom piscu i kritičaru, koji se u obranu novog realizma, općenito slikarstva i crtačkog umijeća, obračunavao s kasnom hrvatskom konceptualom i sa slikom bez slike. Nevjerojatno je, naime, koliko Christova izložba govori njemu u prilog… Naprosto, umjetnik sudbinom jamči vrijednost svog djela.
Izvor jergovic.com
