Odluka je pala, i ja sam svečano objavila svojoj djeci: „Ove nedjelje ne kuvam. Vi ćete biti glavni kuvari. Mene možete eventualno nešto da pitate, ali nipošto se ne miješam. Posebno ne radim sve teške i prljave kuhinjske poslove.
Bila sam umorna i olupana kao većina mojih šerpi. Svemu tome su doprinijeli i nezahvalni gosti restorana u kome radim, koji su odbili čak i da probaju krompir punjen pasuljem jer to „ne ide“! Nadala sam se da će, ako moji dječaci od 7, 10 i 12 godina prežive kuhinjske noževe i ključalu vodu, poslije tog iskustva pokazati makar malo više poštovanja za moje obroke.
Ipak, moram priznati da sam, iako sam znala i svesno pristala na kuhinjsku anarhiju koja mi predstoji, bila njome užasnuta.
Bila sam upoznata kuvanjem sa djecom i prije nego što sam imala svoju djecu. Gledala sam kako moja drugarica pušta svoju malenu kćer da miješa testo za kolače dok joj, za njenu majku neprimjetno (ali ja sam to jasno vidjela), povremeno kaplju sline iz nosa u činiju sa testom. Uprkos tome, kada sam dobila svoju djecu probala bih da zajedničkim snagama skuvamo nešto, ali bi to uvijek bilo vrlo blizu katastrofe. Vrlo rijetko bi bilo jestivo.
„Osećam grižu savjesti, jer sve vrijeme svoju djecu držim dalje od kuhinje i samim time ih osuđujem da za vrijeme budućeg samačkog života jedu konzerve, brzu hranu i pastu od ljepka.“
Sjetila bih se ponekad i sebe, sa recimo 18 godina, kako ponosno iznosim pred svoje roditelje tjesteninu koja bi se mogla nazvati pasta-ljepak, i kako oni taj ljepak bez pogovora jedu. U tim trenutcima osjećam grižu savjesti, jer sve vrijeme svoju djecu držim dalje od kuhinje i samim time ih osuđujem da za vrijeme budućeg samačkog života jedu konzerve, brzu hranu i pastu od ljepka.
Onda sam prelomila. Posebno me inspirisalo to što je dvanaestogodišnjak krenuo na časove kuvanja u školi. Bilo je očigledno da je njegova pastirska pita veoma jestiva. A jednog dana je umarširao u kuću ponosno noseći svoju prvu holandsku tortu od jabuka. Bila je malo gnjecava, ali prizor u kome je seče i služi svom mlađem bratu kao kakav pravi šef kuhinje, sasvim je poništio sve nedostatke njenog ukusa. Jedući parče te torte uz kafu, shvatila sam da je vrijeme da priznam prevlast, i to je bio još mojjedan podstrek za u odluku.
Martin Karher, profesor zdrave ishrane na Siti univerzitetu u Londonu, svojom izjavom me je dirnuo pravo u srce: „Veoma je važno da djeca kuvaju sa svojim roditeljima. Jer ako ljudi kuvaju, to im omogućava da iz mnoštva namirnica odaberu koje će skuvati, što ih čini zainteresovanim da saznaju šta je zdrava a šta nezdrava hrana. Statistike pokazuju da ljudi koji su kao djeca učestvovali u kuvanju kasnije žive zdravijim načinom života.
Ništa, čvrsto sam riješila, proći ću kroz to po svaku cijenu.
Kasnije tog dana moj sedmogodišnjak Kaspar je banuo u kuću i izvrnuvši se na sofu rekao. „Umirem od gladi. Šta ima za večeru?“
„Ne znam“, odgovorila sam,“Ti kuvaš večeras, sjećaš se?“
„Ok“, odgovara mi on sumorno.
„Shvatam da sam svih trinaest godina svog roditeljstva išla linijom manjeg otpora. Jedino je Konrad, moj desetogodišnjak, malo ljubazniji i prvi se prihvatio kuhinje.“
Entuzijazam je na niskom nivou. Shvatam da sam svih trinaest godina svog roditeljstva išla linijom manjeg otpora. Jedino je Konrad, moj desetogodišnjak, malo ljubazniji i prvi se prihvatio kuhinje. Odlučio je da nam napravi piletinu u sosu od limuna sa knedlama. Sve do sada nisam puštala moju djecu da dodiruju sirovo meso, uvijek se plašeći moguće zaraze, iako sada znam da je to smiješno jer su ljubili mačku u njušku, oni istu njušku kojom održava higijenu cijelog tela. I sada, gledajući ga kako siječe sirovu piletinu veoma oštrim nožem, veoma blizu svojih prstiju, ja lepo dobijam koprivnjaču…
Moj plan da se uopšte ne miješam u pripremu obroka, uništen je od strane mog muža. Njegova ekonomska poenta je da ako to što spreme nije jestivo, onda mi svakodnevno bacamo pare u kantu, a djeca će živjeti na tostu. Čitav process se odvija tako što on sve vrijeme manje-više pomaže Konradu. Ipak, i do trenutka dok nije izgubio živce i uključio se, Konradu je dobro išlo. Možda je malo pretjerao sa soja sosom: „Previše slano“ požalio se jedino naš sedmogodišnjak, tako da je njegova večera bila sendvič sa tunjevinom. Oskar, najmanje vaspitan od sve djece, grabi sa tanjira ono što njegov sedmogodišnji brat ne želi.
Nema smisla da kuvar ne počisti za sobom. I da ne ikoristi svaku mrvicu, umjesto da razbacuje brašno kao konfete. Sredinom nedjelje, kada je Oskar donio kući i sa časa kuvanja tart od mladog sira i tikvica, poslužila sam to Konradu za ručak, a sam Oskar odbio jeda ga jede, mračno nas upozoravajući na mogućnost trovanja hranom.Tart sadrži dovoljno bijelog luka da ubije familiju vampira, ali je ukusan. Ipak, u stilu rode koja dolazi na večeru kod žabe, ipak odlazimo gladni. Ali, u restoran na picu.
Sljedećeg dana vraćamo se na posao u svojoj kuhinji. Konrad mukotrpno kasapi čili, limetu i đumbir, valja lososa u začine i ulje. Očekivao je da je pravljenje pesta mnogo jednostavnije – pita me za začine koje tata koristi, i biva razočaran kada mu pokažem na hrpu teglica sa začinima na polici.
Ovo je prvi put da Konrad barata vrelom vodom. Do prije par dana ne bih mu dozvolila da priđe vreloj vodi ni sa 18 godina. Oskar ima komentar na bratovljevu večeru: „Losos je nekako gumen“, kaže on, a već sljedeća briga mu je to, što je te večeri glavni kuvar imao neuredne nokte.
„Da se razumijemo, nismo mi ništa posebno po pitanju kuvanja, ali već neko vrijeme svi kuvamo, znamo da kuvamo i uopšte nije loše. A to je već uspjeh.“
Za vikend su odlučili da naprave svoje omiljeno jelo – bolonjeze. Oskar sjecka luk, sa hirurškom maskom na licu. Kaspar pasira paradajz sve vrijeme držeći jednom rukom zapušen nos jer mu, zaboga, paradajz smrdi! Konrad renda šargarepu. Kad Oskar stigne do prženja luka i šargarepe, nema predstavu koliko ulja mu je za to potrebno, i ja shvatam da ih ipak sve moram prvo naučiti. Kako o kuvanju tako i o kućnom budžetu, sudeći po količini rendanog parmezana koji su prosuli po podu.
Iako su im misli lutale, iako su griješili i malo gledali televiziju, kada su pred oca iznijeli večeru, on nije uopšte morao da glumi oduševljenje.
Djeca su se polako navikavala na novi režim. „Konrad uvijek pravi super obroke“, izjavio je Oskar na kraju nedjelje. Tada je napravio pesto sos podjednako dobro kao ja. Posljednjeg dana svoje smjene, napravio je pesto sa kobasicama, a ja sam uživala izgovarajući sljedeću rečenicu: „Zar ništa od povrća nisi isplanirao za danas?“
Da se razumijemo, nismo mi ništa posebno po pitanju kuvanja, ali već neko vrijeme svi kuvamo, znamo da kuvamo i uopšte nije loše. A to je već uspjeh.
Izvor: Telegraph
Prevela: Jasmina Jovanović
Tekst je preuzet sa Detinjarije.com