Čačić je, želeći se našaliti na svoj čačićevski način, izgovorio jednu od najdepresivnijih istina demokracije u krizi, demokracije koju su progrizli fašisti ili slični hajvani. To je ono kada se izlazi na izbore, jer izbora nema, i glasa se jednoga, jer drugoga nema. A čim izbora nema, tada sve skupa nema smisla. A opet, mora se na izbore, jer neizlaskom čovjek preuzima svu odgovornost za Mireka, Nemireka i Karamireka, što je u ovom slučaju doista previše za naša nejaka građanska pleća. Ali lako je Čačiću da se šali. Pogledajte kako je Zoranu Milanoviću.
S jedne strane mu je zid, s druge je strane provalija. Ako pobijedi na izborima, a mora pobijediti uvjerljivo da bi mu pobjedu poraženi priznali, Milanović će se sudariti sa zidom. Izgubi li, ili ako mu pobjeda bude tijesna, kao što je tijesna bila većina koja je u proteklih osam godina vladala Hrvatskom, Zoran Milanović leti u provaliju. I za sobom povlači sve koji pred ove izbore ionako nisu imali izbora, nego su birali Kukuriku. Njegov poraz bio bi za mnoge životna katastrofa, jer bi ih doveo pred neka važna sudbinska pitanja: zašto se iz Hrvatske nisu iselili dok je bilo vrijeme, zašto nisu otišli skupa sa Srbima (kao što se ovih dana pita ravnatelj one zagrebačke škole, koji po zidovima vješa slike ratnih zločinaca), zašto su u Hrvatsku došli, ako su mogli produžiti za Kanadu, Ameriku, Australiju, ima li danas vremena i načina da se rasproda ovo malo sirotinje i da se bježi? Mislite da ne bi bilo tako dramatično? Ne znam, možda i ne bi. Naučili smo već padati, cijeloga života padamo, i kao što se kaže u onoj davnoj, sjajnoj, kazališnoj drami makedonskoga pisca Gorana Stefanovskog, koja je igrala krajem osamdesetih: “Svako dno je duplo dno!”
Ali vjerojatnije je, ipak, da će se Milanović zateći pred zidom. Tada, ili će biti čarobnjak, pa će umjeti kroz njega proći. Ili će biti buldožer, pa će zid probiti. Ili će ga kao Sergej Bubka preskočiti koliko god zid bio visok. Je li Milanović čarobnjak, buldožer i Bubka? Za sve bi bilo dobro da jest. Zid koji je pred njim nije sazidan samo od ekonomske i gospodarske katastrofe. To je, možda, i najmanje zlo, jer svaka ekonomska kriza jednom prođe. Zid pred Milanovićem nije sazidan ni samo od moralne, političke i ideološke retardacije, potonuća u tuđmanovska i još drevnija, i još mračnija vremena. I to bi se nekako moglo probiti, preskočiti, zaobići, premda ne na način na koji Milanović pokušava, kada danas govori kako ga prošlost ne zanima. Zanimala ga prošlost ili ne zanimala, on kao i svi građani Hrvatske u toj prošlosti danas svakodnevno živi: i kada u Maksimiru, protiv Turske, jedna strana stadiona skandira Za dom, a suprotna odgovara Spremni, i kada Koordinacija dragovoljaca domovinskog rata polaže vijenac na grob poginulih ustaša i, usput, daje predizbornu podršku stranci Jadranke Kosor.
Ali ono najgore i najstrašnije što je pred njim jesu umor, očaj i bezvoljnost. Iako, često, ništa korisno i ne rade, ljudi koji će za njega glasati i na koje bi sutra trebao računati, umorni su kao psi. Oni nemaju tu vrstu svjetovnoga pouzdanja, sna o boljoj prošlosti, što vode svakoga našeg mireka, karamireka i nemireka, koji se svojom mitološkom, fantastičnom prošlošću bore i protiv Zorana Milanovića i protiv svake stvarne, žive i budućnosne Hrvatske. I kada su poraženi, takvi nikada nisu umorni.
Da bi savladao zid koji će se naći pred njim, Milanović najprije mora ljude uvjeriti kako Čačić, zapravo, nije bio u pravu, i kako je izbora u životu bilo i kako će ih svakim danom sve više biti. To može samo veliki čudotvorac. Je li Zoran Milanović taj? Načisto smo propali ako nije.
Preuzeto sa www.jergovic.com