Prije nekoliko dana pogledala sam jednu predstavu o kojoj puno razmišljam.
To
nije bila obična predstava za koju se urediš, odeš u kazalište i gledaš
profesionalne glumce koji glume nekog drugog, neku fikciju, tuđi tekst.
Ova
predstava se prikazuje u privatnom stanu u Draškovićevoj ulici, s
improviziranim gledalištem za dvadesetak ljudi, a “glumci” su obični
ljudi, poput tebe i mene, bez ikakvog prethodnog glumačkog iskustva, u
ulozi – samih sebe. Poklonili su nam svoju životnu priču. Priču malih
ljudi, priču koja je neizmjerno tužna i neizmjerno lijepa istovremeno,
priču koju bi svi trebali pogledati.
On je automehaničar i
taksist, Ona je profesorica u srednjoj školi, mladi ljudi u dvadesetima.
Upoznali su se još kao klinci, pred deset godina. Sramežljivo joj je
dao svoj broj telefona, a ona ga je nakon tjedan dana nazvala. Ma to
nije istina, nazvala je odmah sljedeći dan, prekida je On kroz smijeh.
“Ne znam što znači tolerancija, to mi je uvijek
bila čudna riječ, kao da znači trpljenje nekog tko ti ne odgovara. Prava
riječ bi trebala biti razumijevanje, upoznavanje, suosjećanje. To je
ono što nas čini ljudima“
Ubrzo su dobili dva preslatka sinčića i započeli sretan obiteljski život
u lijepo uređenoj kućici jednog sunčanog grada. Pratimo njihovu dnevnu
rutinu – buđenje, oblačenje djece, doručak, razvoženje u školu i vrtić,
pa na posao. Prepoznajemo se u svakom ritualu, scenarij naših života.
Međutim
ambijent u kojem žive ne prati njihov unutarnji sklad. U Gradu kreće
pakao, agresija i nasilje na svakom koraku. U jednom od napada Njoj je
ubijen otac i 11-godišnji brat. Nekoliko godina kasnije, na kuću im je
bačena bomba, ostali su samo goli zidovi, a drugom prilikom je Njega
ranio zalutali metak.
Shvaćaju da u njihovom rodnom Gradu nema
uvjeta za normalan život, pitanje je trenutka i statistike kad će neka
od eksplozija “zakačiti” i njihovu djecu.
Odlučuju se na
dramatično, ali jedino moguće rješenje. On se upušta u riskantan
poduhvat, putovanje ilegalnom rutom i transportom do sigurnog teritorija
u kojem će potražiti šansu za novi početak, za miran život. Čim se
snađe i dobije potrebne papire, dovest će i obitelj, ne želi ih voditi
sa sobom u neizvjesnu izbjegličku avanturu, u kojoj su tisuće ljudi,
pogotovo djece, izgubile živote.
Promatramo stilizirani prikaz
njegovog putovanja preko mora u minijaturnom čamcu prekrcanom očajnika
koji su riskirali život i krijumčarima dali sve što su imali zbog nade u
bolju budućnost. Većina, kao ni On sam, nikad nije bili na moru i ne
zna plivati. Za to vrijeme Ona je čekala. Čekala. Čekala i plakala. I
nadala se. Tako se zove i predstava – Čekanje. Neću vam pričati druge detalje iz predstave, jer bih jako voljela da je pogledate.
On se zove Wisam, ona se zove Šeima. Njihov Grad je Bagdad, ali isto tako je mogao biti i Sarajevo u bliskoj prošlosti, Vukovar, Aleppo,
kao i velik broj afričkih gradova. Skoro cijela planeta ima iskustvo
ovakvih ratnih trauma, nažalost. Ljudi su nevjerojatno
(auto)destruktivna vrsta, uzalud nam sav razvoj tehnologije i
civilizacijski napredak. Uvijek stradaju nevini, mali ljudi.
Wisam i Šeima sa svojim slatkišima Ahmedom i Yousifom
(Foto: Ida Prester)
Wisam i Šeima sa svojim slatkišima Ahmedom i Yousifom žive
u Zagrebu. Nakon duge borbe dobili su azil, žive skromno, uče jezik i
traže posao. Šeima izvrsno priča engleski, Wisam već obavlja sitne
automehaničarske poslove. Presretni su, obožavaju našu zemlju, ljude, a
posebno nakon vlastitog proživljenog straha i patnje, cijene mir i
sigurnost koju su ovdje našli.
“Njihov Grad je Bagdad, ali isto tako je mogao
biti i Sarajevo u bliskoj prošlosti, Vukovar, Aleppo, kao i velik broj
afričkih gradova. Skoro cijela planeta ima iskustvo ovakvih ratnih
trauma, nažalost.“
Ni na što se ne žale, jedino se Šeimi oči zacakle kad spomene da
prvašića Ahmeda druga djeca ipak drugačije gledaju u školi, da se često
vraća kući plačući jer ga izbjegavaju.
Ne znam je li škole išta
čine u kontekstu pomoći i integracije “drugačijih”. Ne znam je li
postoje ikakvi institucionalni programi i edukacije. Ili je sve
prepušteno otvorenosti, empatiji i dobrom srcu učitelja? Ne znam je li
ikoga više briga za takve stvari i je li svi samo gledamo samo u svoj
tanjur? Učit ću svoju djecu da je Ahmed njihov prijatelj, učite i vi.
Tko zna hoće li i naše dijete jednog dana nekome biti “Ahmed”?
Danas
je Međunarodni dan tolerancije. Ne znam što znači tolerancija, to mi je
uvijek bila čudna riječ, kao da znači trpljenje nekog tko ti ne
odgovara. Prava riječ bi trebala biti razumijevanje, upoznavanje,
suosjećanje. To je ono što nas čini ljudima.
I na kraju – Šeima i
Wisame, Ahmede i Yousife – hvala vam što ste nas odabrali za svoju novu
šansu, puno sreće, posla i veselja na zagrebačkim ulicama želi vam vaša
sugrađanka!