Treća godišnjica smrti Marka Vešovića navršila se 17. avgusta gotovo neprimijećeno: osim prigodnog teksta na portalu Radio Sarajevo i privatnog osvrta njegovog prijatelja Šekija Radončića, u Sarajevu ga se praktično niko nije sjetio. Ta tišina utoliko je upadljivija što je riječ o pjesniku, prozaisti, esejisti, prevodiocu i univerzitetskom profesoru, autoru više od trideset knjiga, među kojima su Nedjelja, Rodonačelnik, Na ledu zapisano, Poljska konjica i, za razumijevanje njegovog ratnog iskustva naročito važna, Smrt je majstor iz Srbije, knjiga tekstova nastalih u opkoljenom Sarajevu. Bio je jedna od najprotivrječnijih i upravo zato najzanimljivijih figura sarajevskog ratnog i poslijeratnog književnog i intelektualnog života. Vrijedi mu se zato vratiti bez nakaradnih srpskih optužnica i patetičnih bošnjačkih hagiografija, sa sviješću da su njegov bijes, gađenje i politička radikalizacija nastajali u sasvim stvarnom iskustvu ratnog Sarajeva, smrti i zločina, ali i da je njegov mnogo složeniji opus nemoguće svesti na nekoliko najradikalnijih rečenica.
Vešovićev ratni gnjev nije nastao u sigurnosti naknadne pameti, niti na udobnoj distanci sa koje tuđa stradanja vremenom postaju tek građa za moralističke zaključke i sitne probitke. Rat je proživio u Sarajevu, u svakodnevici granatiranja i snajperske vatre, u gradu u kojem su ginuli njegovi prijatelji, komšije i poznanici. Ni Radovan Karadžić za njega nije bio bezlično ime srpske ratne politike, već čovjek kojeg je poznavao iz predratnog sarajevskog i književnog života – i koji mu je bio blizak prijatelj. Zato je sasvim razumljivo što je, kada su ga 1992. mediji pod kontrolom SDS-a proglasili „izdajnikom srpskog naroda“, tu optužbu prihvatio gotovo kao odlikovanje koje mu dodjeljuju oni od čijih se djela gnušao. Ali upravo je u tom prkosnom prihvatanju bila skrivena zamka: da bi prezreo presudu, prihvatio je pojam na kojem je ona počivala. Tako je nastala jedna od njegovih najpoznatijih ratnih izjava:
„I priznajem, jesam izdajnik srpskog naroda. Jer nas Crnogorce silno obavezuju naši očevi. Nadodajem se na svoga ćaću partizana kao što se Karadžić nadovezuje na svoga tatu četnika. Ne pitajte kako i zašto, to je u Crnoj Gori naprosto tako i tačka. Izdao sam onog dana kad su Karadžićevi snajperisti u Ulici bratstva i jedinstva pucali na goloruke demonstrante i na moje oči ustrijelili dvoje djece. A kako je prolazilo vrijeme, moja izdaja mi je postajala sve milija jer se ispostavilo da sam izdao ljude koji vole da pale, recimo, džamije. A ja sam uvjeren da je poštovanje tuđih svetinja temelj svakog uljuđenog življenja. Izdao sam ljude koji vole, naprimjer, igrati nogomet odrubljenim muslimanskim glavama. A za mene, ljudska glava, muslimanska ili ne, najveća je svetinja u svemiru jer to je dom ljudskom duhu koji nas diže nad životinje. Izdao sam ljude koji pucaju iz snajpera na trogodišnje djevojčice, izdao sam ljude koji iz zasjede ubijaju ljekare hitne pomoći, izdao sam ljude koji noževima urezuju krstove u muslimansko meso. Jednom riječju, izdao sam ljude koji su izdali sve moguće norme na kojima se zasniva moralni kodeks čovječanstva.“
Moralni impuls tog odgovora teško je osporiti; složenije je pitanje šta uopšte znači „izdati narod“. Antropologija nas odavno upozorava da narod nije jedinstven moralni subjekt, nego zajednica sjećanja, strahova, lojalnosti i unutrašnjih protivrječnosti, u kojoj isti ljudi mogu u različitim okolnostima postupati i plemenito i strašno. Naročito tamo gdje su nagomilane istorijske traume, stvarne ili naknadno mitologizovane, politička vlast može strah od ponavljanja starog stradanja pretvoriti u opravdanje novog nasilja. Ljudi tada zlo ne prihvataju nužno zato što žele zlo, nego zato što su uvjereni da brane porodicu, zajednicu, pravdu ili sam opstanak. Upravo zato je opasno narod poistovijetiti sa politikom koja je uspjela da njegove strahove, uspomene i ideale stavi u službu vlastitih ciljeva.
Vešović je, prihvativši ime „izdajnika“, tu jednačinu moralno preokrenuo, ali je nije do kraja napustio. Ako su Karadžić i njegov krug zaista mogli predstavljati „narod“ u totalitetu, onda je pred zločinom bilo časno takav narod izdati. Ali stvar je bila upravo u tome da im se to pravo ospori. Ni masovna podrška, ni strah, ni kolektivna trauma ne pretvaraju jedno rukovodstvo u suštinu naroda koji predvodi; oni samo objašnjavaju kako u određenom istorijskom času ljudi mogu povjerovati da je politika koja ih vodi u nesreću zapravo politika njihovog spasenja. Karadžiću, stoga, nije prvenstveno trebalo osporavati pravo da bude u pravu, nego pravo da sopstvenu politiku proglasi mjerom srpstva.
Zanimljivo je da je sam Vešović na istoj konferenciji 1992. god. formulisao mnogo snažniji stav. Osporavajući Karadžiću pravo da predstavlja Srbe, kazao je da bi, ako su takvi ljudi zaista legitimni predstavnici naroda, onda trebalo zaključiti da je riječ o „razbojničkom narodu“, a na takav zaključak njegov razum ne može pristati. To je još uvijek bio politički plodniji Vešović: ne onaj koji iz naroda istupa, nego onaj koji zločinačkoj vlasti oduzima pravo da narod svede na sebe.
Kasnije je ta granica postajala sve nejasnija. U pojedinim tekstovima negativno značenje više nije vezivao samo za Karadžića, SDS ili konkretne počinioce, nego za samo srpsko ime. Pisao je da je „biti Srbin“ u uljuđenom svijetu postalo nalik nazivu pilule za povraćanje, da su Srbi „kroz istoriju“ najviše lagali i da gotovo nema norme uljuđenog života koju nisu pogazili. Tu politička kritika prelazi u etničku karakterologiju: više ne lažu određeni ideolozi i režimi, nego „Srbi“; svojstva politike prenose se na čitav kolektiv.
Taj prelaz nije samo nepravedan nego i politički besplodan. Ako čovjeku pokažete šta je jedan režim učinio, on taj režim može odbaciti ne odbacujući sebe. Ako mu kažete da je samo njegovo nacionalno ime moralno kompromitovano, nacionalisti dobijaju idealan argument: eto, nije problem u Karadžiću, nego u tome što nas oni preziru kao Srbe.
Upravo je u tome paradoks Vešovićeve kasnije retorike. Namjera joj je bila da razori šovinističku sliku svijeta, ali je povremeno prihvatala njenu najdublju kolektivističku pretpostavku: da se jedna istorijski nastala politika može stopiti sa narodom koji je uspjela mobilisati, pa da Karadžić i Srbi postanu gotovo isto ime za istu stvarnost. Takva retorika nije mogla potvrditi nacionalističku priču o ratu i zločinima, ali joj je mogla poslužiti kao naknadni dokaz za njenu antropologiju straha: da Srbin u zajedničkoj Bosni navodno ima samo dva izlaza, da se zatvori u desničarski politički kazamat koji mu se predstavlja kao utočište ili da, želeći iz njega pobjeći, počne da se udaljava i od vlastitog imena.
Koliko je drugačija uloga bila moguća pokazuje Vešovićevo vlastito svjedočenje. Jedan Sarajlija – Bošnjak mu je tokom rata rekao: „Vi ste moju dušu spasili“, objasnivši da ga je spasio od mržnje prema svim Srbima i pravoslavcima. U toj kratkoj rečenici sadržano je gotovo sve što često suhoparna antropologija pograničnih i ratnih identiteta zna o moći živog izuzetka: jedan čovjek, samim tim što ne pristaje na ponašanje koje mu se pripisuje po rođenju, može narušiti čitavu predstavu o kolektivu kao unaprijed zadatoj moralnoj sudbini. Vešović je, kao čovjek iz srpsko-crnogorskog i pravoslavnog kulturnog kruga koji se javno suprotstavljao zločinima, bio upravo takav dokaz da nacionalno ime ne nosi u sebi ni krivicu ni vrlinu i da između pripadnosti i zločina nikada ne mora stajati znak jednakosti.
Tragedija je što je Vešović kasnije povremeno napuštao upravo onu poziciju u kojoj je bio najsnažniji. Njegov najveći doprinos nije bio u tome da pokaže kako se zbog Karadžića treba udaljiti od Srba, nego da Karadžiću ospori pravo da Srbe svede na sebe i svoju politiku. A ironija je tim veća što ga je, na kraju, napustio i onaj grad u čije je ime toliko žestoko govorio: na zvaničnoj komemoraciji u Narodnom pozorištu okupilo se tek dvadesetak ljudi, broj gotovo ponižavajuće nesrazmjeran mjestu koje je Vešović nekada imao u sarajevskom javnom životu. Mnogi su potom pokušavali da slijede njegovu radikalniju putanju i završavali u istom političkom ćorsokaku: bošnjačkim nacionalističkim krugovima su ostajali prihvatljivi upravo zato što su već govorili ono što toj populaciji uopšte nije bilo potrebno dokazivati – da je srpska politika 90-tih prema njima bila suštastveno zla, dok su među Srbima često doživljavani kao potvrda utemeljenog straha da trećeg puta nema, da između Karadžićevog kazamata i distanciranja od vlastitog imena, tradicije i istorije ne postoji politički prostor u kojem se može ostati svoj.
Zato Vešovića nije potrebno ni proglašavati izdajnikom u slučaju Srba ni slaviti kao časnu ikonu izdaje Srba u slučaju bošnjačkih nacionalista. Antropološka nauka nas, uostalom, uči nečemu mnogo neugodnijem od svake nacionalne karakterologije: zlo nije osobina naroda nego ljudska i istorijska mogućnost, i nije mimoišlo nijednu zajednicu onda kada su se strah, poniženje, sjećanje i politički interes našli u dovoljno nesrećnom spoju, kao u slučaju mnogostradalnih Jevreja. Vena Das je to sažela zapažanjem da nasilje, daleko od toga da bude samo prekid normalnog života, biva „utkano u svakodnevicu“, dok je Stenli Tambija pokazao kako etničko nasilje nastaje upravo u konkretnom spoju istorije, kulture i političkog djelovanja, a ne iz nekakve nepromjenjive suštine kolektiva. Nacionalna katarza zbog toga ne počinje bijegom od vlastitog imena, nego spoznajom da pripadnost ne oslobađa moralnog suda, ali istovremeno ne osuđuje na nasljednu krivicu, čak i u slučaju kad manipulativne strukture još uvijek uspijevaju zloupotrebljavati emocije kolektiva: zrelost počinje onda kada zločincu oduzmemo narod kao alibi, a narodu zločinca kao prihvatljivog zbog emotivne ucjene – što je proces koji daleko nadilazi srpski narod, kao zaseban slučaj među, navodno, moralnim narodima i kolektivima.
Prema tome, Vešovićev odgovor Karadžiću – shvatajući njegovu ratnu traumu – nije morao glasiti: ako ste vi Srbi, onda ja više nisam. Mogao je biti i imati daleko veću težinu, bijući istovremeno častan i usamljen: niste vi mjera Srba; samo ste jednom uspjeli da govorite u njihovo ime, u času kada ste njihove najdublje istorijske strahove pretvorili u politički jezik ultimativnog zla i uvjerili ih da će, ako vas ne slijede, ponovo nestati na način kao što ih je u prvoj polovini Dvadesetog vijeka nestajao gotovo milion. Ali narod nije samo ono čega se uplaši, niti zauvijek ostaje ono na šta ga je kolektivni strah jednom naveo. Kad strah prođe, ostaje teže pitanje: ko smo bili dok smo vjerovali da nas jedino zlo može spasiti od još većeg zla, i imamo li snage da svoje mrtve sačuvamo od onih koji su ih blasfemično pretvorili u argument za mučenje i ponižavanje drugih ljudskih bića?
A Marku Vešoviću, sa svim njegovim grdnim ranama, do kosti razumljivim očajničkim gnjevom i protivrječnostima tako nepogrješivo svojstvenim ljudskim bićima, neka na kraju pripadne ono što je veće od najutemeljenije zemaljske prosudbe: mir koji posebno zaslužuju oni koje je zao svijet namučio i blago, nezlobivo sjećanje među živima koji su ga zaista shvatili, u mjestu svijetlom, u mjestu cvjetnom, mjestu svježem odakle su utekli svaka tuga, bol i uzdisanje.