Nakon 11 godina parničenja Severine Vučković i njezina bivšeg partnera Milana Popovića, srpskog biznismena, najviši sud je utvrdio proceduralnu grešku i postupak vratio sudu u Splitu na ponovno odlučivanje. Presuda gotovo jamči da će dijete, danas dvanaestogodišnjak, dočekati punoljetnost prije okončanja pravnih bitki
Svaki tekst o Severini ima u pravilu uvod o njenim grijesima. Ili točnije, o onome što se nama čini da bi, higijene radi, trebalo spomenuti. Da se zna da mi to ne odobravamo, to je u suprotnosti s našim moralnim vrijednostima. Na našoj regionalnoj estradi nikome nije lakše pobrojati greške nego što ćemo to učiniti Severini. Slabije pamtimo dionike nekih korupcijskih afera nego imena Severininih frajera s kojima je bila u vezi. Zato taj uvod preskačem.
Severina je silno zgodna, ali neki će reći da je grozno ružna; ima dobre noge, ali za dio publike su malo grbave oko koljena. Puni koncertne dvorane, ali, kažu neki, glazba joj je grozna. Zato je Severina zvijezda. To je teret slave i ima ga nositi kao što prodavačica u dućanu nosi svoje proširene vene, zavijene u medicinske stezne zavoje, svaki dan na posao. Ni ona ni Severina nemaju se kome požaliti.
Žrtve bivših partnera i institucija
Drugi teret koji Severina nosi već više od desetljeća tiče se onog trenutka kad dođe kući, izuje zlaćane štiklice sa svojih prekrasnih nogu, ogrne se ogrtačem i postane mama kojoj nad glavom neprestano lebdi bitka za skrbništvo. I prodavačica iz dućana na dovratku svog stana prestaje biti prodavačica i postaje majkom, koja ima dokazati na sudu da je dovoljno požrtvovna i da radi u interesu djeteta.
Zlostavljanje tih majki događa se već punih jedanaest godina. Što od bivših partnera, što od institucija. Jer Seve Nacionale, kako god da nam je teško to zamisliti, majka je dječaka. Najobičnija majka. Kao i prodavačica iz dućana. Nije to samo njezino dijete, razumije se, to je dijete i svojeg oca o kojemu također sve znamo, iako ne bismo trebali znati ništa. Ne puni dvorane, ne piše romane, ne nastupa na kazališnim daskama, a bome nije ni sudionik neke emisije o kuhanju.
Mi njega, naime, znamo kao oca Severininog djeteta. Znamo ga kao njezinog bivšeg partnera. Znamo ga kao kralja bakra, što god to značilo. Ne znamo otkud to znamo, ali jednostavno znamo. Otac je važna figura, postament za djetinjstvo, sigurno utočište, stup snage. Tko bi se usudio umanjiti očevu ulogu u odrastanju?
Ali bivši Severinin partner ništa od toga nije. On je tek zlostavljač. Okrutan u svojim namjerama. Beskrupulozan u svojim nastupima na televizijama. Zanesen zlom koje će učiniti bivšoj partnerici i u sljepilu zbog kojega nema sposobnost vidjeti što čini svojem djetetu. On više nije otac. Prestao je to biti, kao što je prestao biti pilot i kapetan broda. Nije više ni kralj bakra, što god to značilo. Sve to je prestao biti. Google ga prepoznaje samo kao ogorčenog bivšeg Severininog partnera, koji neprestano podnosi tužbe i nastupa na televizijama, gdje nabraja sve te Severinine navodne grijehe. Društvo ga konačno počinje prepoznavati i kao zlostavljača.
Bivšeg muža prodavačice iz dućana neće pozivati u emisije da iznosi do u detalj prizore iz bračnog života; on će to možda učiniti na šanku kakve gostionice, pa mi nećemo imati prostora da u to turnemo svoje nosove. Zajedničko im je da su obojica izgubili onaj dostojanstven naslov koji su trebali ponosno nositi u odrastanju svojeg djeteta. Prokockali su ga, proćerdali, spiskali.
“Vrhovni sud u Zagrebu ukinuo je presudu Županijskog suda u Splitu, koji je u kolovozu 2021. godine odlučio da dijete bude dva tjedna s ocem, pa dva tjedna s majkom. Presuda je ukinuta, navodi se, jer je sud u Splitu povrijedio Zakon o parničnom postupku, što je odlučeno još 16. siječnja ove godine.” (Novi list, 23. siječnja 2024.)
Dijete u rasporedu viđanja
Sud u Splitu povrijedio je Zakon, stoji u tekstu. Sud je povrijedio zakon i dijete ima biti odmah predano bivšem Severininom partneru. Jer sud je povrijedio Zakon. Nije povrijedio dijete, povrijedio je Zakon. Ako povrijedi dijete, manja je šteta nego da se povrijedi Zakon. Zakon ne smije biti povrijeđen, dijete to može biti. Kao i ona koja ga je rodila, a nad čijim kvalifikacijama sud ima donijeti odluku. Sud će odmah oduzeti majci dijete i proslijediti ga bivšem kralju kemijskog elementa atomskog broja 29 i atomske mase 63,546, koji u periodnom sustavu predstavlja simbol Cu, jer je ozbiljno povrijeđen i hitno treba sanirati ozljedu na sustavu tako što će djetetu odmah oduzeti majku, prijatelje, školu koju pohađa, klub u kojem trenira nogomet i razoriti njegov život.
Sud će odrediti kad i gdje je dozvoljeno biti majkom: utorkom i četvrtkom od 16 do 20 sati i svaki drugi vikend, subotu i nedjelju, jer došlo je do proceduralne pogreške i zbog nje majci ima biti oduzeto dijete i stavljeno u tablicu rasporeda viđanja. Jer Zakon mora biti u olimpijskoj formi da bi se mogao primjenjivati savršeno kao i dosad.
Kad glavni zlostavljač prikuplja snagu za nastavak molestiranja svoje žrtve, tu je Sud koji će taj posao nastaviti da se žrtva ne opusti. Sve dok se na dosegne cilj, a to je uništeno djetinjstvo i period majčinstva. Dok se oboje ne pretvori u prah pod kojim će za dvadeset godina ovim žrtvama biti teško iskopati lijepe trenutke, a da iz mraka ne proviruju oštri zubi njihovih zlostavljača.
Mora dokazivati kakva je majka
Nisu Severina i ona prodavačica iz dućana jedine kojima ova noćna mora uništava život. Taj put i forma u kojoj Zakon mora biti da ga se primijeni i samoj su mi poznati, s razlikom da ja nisam u stanju napuniti ni vatrogasni dom u Donjoj Špičkovini, a kamoli Arenu. Danas više nikome ne moram dokazivati kakva sam majka, ali iza mene su dani kad nisam bila sigurna bih li se umila ili ubila, i tu nema naročite veze jeste li najtiražnija pjevačica ili prekarna radnica u Prehrani u istoj toj Špičkovini. Ako izaberete umiti se, nekima izgleda da ste odabrali život u zenitu Sodome i Gomore, a ako izaberete drugo, tad ste zreli za ludnicu i antidepresive, a za ludilo, po pravilu našega društva, nema opravdanja.
Skrbništvo koje se svako malo dokida, kažem vam, treba preživjeti. A to nije nimalo lako kad vam tamo netko, posve nepoznat, dijeli i oduzima vlastito dijete kao da je sjedio za vašim stolom i trpio zlostavljanja. Od tog nekoga morate tražiti riječ da biste rekli nešto u svoju obranu i uvijek mislite da niste dovoljno dobro pojasnili kako izgleda vaša briga i mar za dijete, pa vas se neprekidno nervozno prekida i osjećate se najjadnije na svijetu. Ali Zakon mora biti u olimpijskoj formi.
Mučenje oduzimanjem skrbništva
U slučaju Severine postoji i još jedan fenomen. Svima je već pomalo jasno da se ovu ženu muči tim neprestanim oduzimanjem skrbništva i svi smo već pomalo solidarni s njom. Jednako kako smo solidarni s povrijeđenim Zakonom. Osim higijeničara s početka teksta. Ali većina ima potrebu izjasniti se da je ne sluša, iako je “to što prolazi zbilja strašno”. Kao da je slušati Severinu neka osobita sramota i kao da to govori nešto posebno ružno o nama. U pravilu svi slušamo Händelov oratorij Mesija, pa nam je Severina ispod tog minimuma, “ali to što prolazi je zbilja užas”.
Da se bude govno od čovjeka, ne treba nikakva glazbena podloga.
Severini se divim.
Njezina sam igračica. Igračica sam i prodavačice u dućanu. S obje sam u borbi protiv zlostavljača, s jednakim srcem i žarom.
A što slušam… koga briga?
Mihaela Gašpar je književnica. Objavila je pet romana i zbirku kratkih priča. Bila je finalistica triju velikih književnih nagrada: s romanom Nemirnica za Nagradu t-portala, sa zbirkom kratkih priča Slatkiš, duhan, britva za Nagradu Ksaver Šandor Gjalski te s romanom O čajnicima i ženama za Nagradu Fran Galović. Njen najnoviji roman Premještanje snova govori o zlostavljanju žena, a izdavač Fraktura kaže da Gašpar “daje glas onima koje ne govore, onima koje se stide svojih modrica i rana, onima koje strahuju za svoj život i onima koje se s bivšim muževima sastaju samo na javnim mjestima i koje su i najbliži iznevjerili”. Po zanimanju je kiparica i živi u Zagrebu.