Dva svetska rata u jednoj generaciji,
između njih neprekidni lanac lokalnih ratova i revolucija, za kojima
nisu sledili mirovni ugovori za pobeđene i predah za pobednike završila
su u očekivanju trećeg svetskog rata između preostalih svetskih sila.
Taj trenutak očekivanja je kao kad zavlada zatišje pošto zamre svaka
nada. Mi se više ne nadamo da je mogućna obnova starog svetskog poretka
sa svim njegovim tradicijama ili ponovno združivanje masa pet
kontinenata bačenih u haos koji su proizveli nasilje ratova i revolucija
i pojačano raspadanje svega onog što su poštedeli. Pod veoma različitim
uslovima i u nejednakim okolnostima posmatramo razvoj iste pojave
neviđeno beskućništvo i nesamerljivo duboku iskorenjenost.
Naša budućnost nije nikada bila manje
predvidjiva, nikada nismo više zavisili od političkih snaga kojima se ne
može verovati da će slediti pravila zdravog razuma i sopstvenog
interesa snaga koje, prosuđene normama drugih vekova, liče na čisto
ludilo. Kao da se stanovništvo podelilo na one koji veruju u ljudsku
svemoć (i misle da je sve moguće ako se zna kako da se za to organizuju
mase) i na one kojima je nemoć postala ključno životno iskustvo.
Na nivou istorijskog shvatanja i
političke misli preovladava neosnovana opšta saglasnost da je suštinska
struktura svih civilizacija na prelomnoj tački. Iako naizgled bolje
sačuvana u nekim delovima sveta, ona nigde ne može da povede ka
ostvarivanju pravih mogućnosti veka ili da da pravi odgovor na njegove
užase. Često se čini kao da očajnička nada i očajnički strah pre nego
uravnoteženo rasuđivanje i odmereno razumevanje mogu da dosegnu bliže
centru ovakvih događaja. Oni koji veruju u neizbežnu propast kao i oni
koji su se prepustili površnom optimizmu, uzaludno zaboravljaju ključne
događaje našeg vremena.
Ova knjiga je pisana i protiv
pothranjivanja lakoumnog optimizma i protiv pothranjivanja površnog
očajavanja. Ona drži da su progres i propast dve strane iste medalje; da
i jedno i drugo spadaju u praznoverje a ne u veru. Napisana je iz
uverenja da je moguće otkriti skrivene mehanizme koji su sve
tradicionalne elemente našeg političkog i duhovnog sveta rastopili u
smešu u kojoj sve kao da je izgubilo svoju specifičnu vrednost i postalo
nedostupno ljudskom razumevanju, neupotrebljivo u ljudske svrhe.
Postaje neizdrživo iskušenje da se popusti pukom procesu dezintegracije,
ne samo zato što je taj proces uzeo lažni lik znamenite “istorijske
nužnosti”, nego i zato što je sve izvan njega počelo da izgleda
beživotno, beskrvno, besmisleno i nestvarno.
Uverenje da sve što se na zemlji događa
čoveku mora biti razumljivo može da nas zavede da istoriju tumačimo
opštim mestima. Razumevati ne znači poricati okrutnosti, izvoditi
presedan iz besprimernog ili objašnjavati pojave tolikim analogijama i
uopštavanjima da se više ne osećaju uticaj stvarnosti i šok iskustva.
Značajnije bi bio ispitati i svesno podnositi teret koji nam je navalio
naš vek bez poricanja i bez poniznog trpljenja. Ukratko, razumevanje
znači spremno se suočiti sa realnošću i usprotiviti joj se bez
premišljanja ma kakva ona bila.
U tom smislu mora da bude mogućno suočiti
se i shvatiti okrutnu činjenicu da tako mala (i u svetskoj politici
tako nevažna) pojava kao što je jevrejsko pitanje i antisemitizam može
da postane katalizator, prvo za nacistički pokret, zatim za svetski rat i
konačno za stvaranje fabrika smrti. Ili shvatiti grotesknu nesrazmeru
izmeu uzroka i posledica, čime je započela era imperijalizma, kada su
ekonomske teškoće u nekoliko decenija dovele do dubokih promena
političkog stanja u celom svetu. Ili čudnu kontradikciju između
“realizma” koji cinično proklamuju totalitarni pokreti i njihovog
upadljivog prezrenja prema celokupnom tkivu realnosti. Ili iritirajući
nesklad između stvarne moći modernog čoveka (veće nego ikad ranije,
toliko velike da srne da prkosi samom postojanju svog univerzuma) i
njegove nemoći da živi u njemu i da shvati smisao sveta koji je
uspostavio svojom snagom.
Pokušaj totalitarizma da se sve porobi i
da se totalno dominira je destruktivni put bez ikakvog izlaza. Njegova
pobeda može da se podudari sa razaranjem čovečanstva; gde god vlada, on
počinje da razara ljudsku suštinu. Pa ipak, malo ima koristi ako
okrenemo leđa destruktivnim snagama veka.
Nevolja je što je naše doba tako čudno
preplelo dobro i zlo da bez imperijalističke “ekspanzije radi
ekspanzije” svet nikada ne bi postao jedno; da se bez buržoaske
političke devize “vlast radi vlasti” razmere ljudske snage možda uopšte
ne bi otkrile; da bismo bez fiktivnog sveta totalitarnih pokreta, gde su
sa neuporedivom jasnoćom odreene suštinske nesigurnosti našeg vremena,
možda bili dovedeni do propasti ne postavši nikad svesni šta se događa.
I ako je istina da se u poslednjim
scenama totalitarizma pojavljuje apsolutno zlo (apsolutno jer se više ne
može tumačiti ljudski shvatljivim motivima), tačno je isto tako da bez
njega možda uopšte ne bismo istinski spoznali potpunu prirodu zla.
Antisemitizam (ne prosta mržnja prema
Jevrejima), imperijalizam (ne prosto osvajanje), totalitarizam (ne
prosta diktatura), jedan za drugim, je dan brutalniji od drugog,
pokazali su da je ljudskom dostojanstvu potrebno novo jamstvo koje se
može naći samo u novom političkom principu, u novom zakonu na Zemlji,
čiju punovažnost ovog puta mora shvatiti celo čovečanstvo, pošto njegova
vlast mora biti tačno ograničena, kontrolisana i utemeljena u iznova
definisanim teritorijalnim entitetima.
Mi ne možemo više sebi da priuštimo da
uzimamo iz prošlosti ono što je bilo dobro i da ga jednostavno nazivamo
svojim nasleđem, da odbacimo zlo i da o njemu mislimo jednostavno kao o
mrtvom balastu koji će samo vreme sahraniti u zaboravu. Podzemna struja
istorije zapadne civilizacije najzad je izašla na površinu i zaposela
dostojanstvo naše tradicije. To je realnost u kojoj živimo. I zato su
uzaludni svi napori da se spasemo od neumoljive sadašnjosti u nostalgiji
još netaknute prošlosti ili da predviđamo da će bolja budućnost doneti
zaborav.
Leto 1950.
Predgovor u knjizi Izvori totalitarizma, Feministička izdavačka kuća, Beograd, 1998
Preuzeto sa Filozofski magazin