Priznajući, konačno, da je RS u recesiji, budžet je usvojen glasovima poslanika vladajućih partija bez javne rasprave i saglasnosti socijalnih partnera zakinuvši primanja za preko četrdeset hiljada policajaca, prosvjetnih i administrativnih radnika. Svi koji su nakon toga očekivali da će shodno sve složenijem socijalno-ekonomskom stanju vlast povući konkretne poteze koji bi kako-tako olakšali život ljudima, uzalud su se nadali. Kako se bližio početak Nove godine, tako su u zaborav padale i sve priče o realitetu svakodnevnice, a umjesto njih javnost je ponovo zasipana velikim obećanjima o dolasku velikog novca i početku velikih radova koji će, čim se digne prvi snijeg, RS ponovo odvesti u renesansu.
I nastupio je sveti januar. Dok prođu sve slave i svetkovine i u njih se ubroje subote, nedjelje i “ukradeni” dani kojima se ini praznici spajaju, u RS-u se neće raditi pola mjeseca. Administracija, koja ionako živi preko tuđe grbače, tako je sakupila jedan pristojan godišnji odmor. Da bude u kondiciji, kako to ovdje cinici kažu, za “turanje nogu pod sto” za kojim se jede i pije što na vlastiti, ali uglavnom na tuđi račun.
Oni drugi kojima do slavlja nije i kojima će 1. februara na naplatu doći struja, voda, telefonski računi i ini porezi, uzalud negoduju, jer sa svakim neradnim danom tonu u sve veću dubiozu. Ali njih se ionako ništa ne pita. Ne pita se ni invalide u banjalučkom Zavodu distrofičara kako izgleda kada ih vlast ostavi bez posla, kada malo, malo ostanu bez centralnog grijanja, a grijalice se ne usude uključiti jer su instalacije u zavodu u kojem žive toliko stare da bi mogle izazvati požar. Kako se građani ne bi zabavili vlastitom mukom i počeli dizati i glas i glavu, predsjednik RS-a pobrinuo se da im po ko zna koji put pažnju skrene na drugu stranu. I izmislio nove strane plaćenike i domaće izdajnike, od opozicije, preko medija do nevladinog sektora koji se, potpomognuti stranim ambasadama i milionima maraka, spremaju da u proljeće izvrše udar na njega. Odnosno na Republiku Srpsku. Jer Milorad Dodik sebe doživljava kao Republiku Srpsku.
Zato su danima u njegovoj organizaciji, a u povodu 9. januara, Dana RS-a, trajali prijemi i mimohodi političara, podobnih novinara, boraca, javnih radnika, akademika, senatora čiji je prvenstveni zadatak bio da javnosti rame uz rame poruče da je “Republika Srpska jača nego ikada, da su njene tekovine i nadležnosti odbranjene, da je međunarodno priznatija nego ikada”, da je, iako bez formalnog priznanja, kako to poruči dekan banjalučkog Pravnog fakulteta i netom izabrani akademik Vitomir Popović, država. A na državu se ne smije. Čak ni kada se u ime nje pljačka, mešetari, enormno bogati, kada je ogrezla u korupciju i nepotizam. Opozicija kojoj to smeta, jednako s medijima koji njene stavove prenose, neprijatelj je. Koga treba sasjeći, javno oblatiti, na koga treba svaliti svu krivicu zašto su penzije u RS-u najniže u regionu, zašto su socijalna davanja poniženje za svakog ko ih mora primati, zašto postoji armija nezaposlenih.
Tako je stigao i sam 9. januar. Republiku Srpsku, u kojoj je toga dana predsjednik dijelio ordenje, ovog puta zaobišli su i mnogi od odlikovanih, ali i uobičajena visoka državna delegacija Srbije. Nije se pojavio ni pompezno najavljeni prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević. Ali forma je zadržana. Za nju su se pobrinuli velikodostojnici Pravoslavne crkve i ine figure političkog i javnog života kako bi “demonstrirali zajedništvo i snagu RS-a”.
U prigodnom govoru povodom Dana RS-a predsjednik uz pohvale svima njima, nije izostavio da se podsjeti i onih koji su je stvarali, kako reče, “vizionara koji su bili svjesni da jedino tako mogu odbraniti Srbe na ovom prostoru”. Iako je uzgred napomenuo da Republika Srpska mora osuditi sve one koji su u njeno ime tokom rata činili zločine, teško je tu rečenicu vezati uz stvaraoce i vizionare. Jer ono po čemu će “stvaraoci RS-a” istinski ostati upamćeni su haške optužnice i dugogodišnje robije zbog ratnih zločina koje su počinili, spaljena zemlja, koncentracioni logori, ubijanja, protjerivanja, genocid u Srebrenici.
U isto vrijeme dok su trajala pompezna obilježavanja Dana RS-a, grupa Banjalučana koja je u proljeće prošle godine digla svoj glas protiv ove vlasti, povela je akciju za pomoć porodici dvogodišnjeg Milana Šarića, koji boluje od hroničnog oboljenja pluća i od trećeg mjeseca života diše isključivo uz pomoć respiratora. Stjerani do ruba Milanovi roditelji suočeni sa činjenicom da gube bitku za život vlastitog djeteta zbog prijetnje da će im biti isključena struja zbog neizmirenog duga, da ni za ostalo dvoje djece ne mogu osigurati čak ni pošten obrok dnevno, bili su prisiljeni potražiti pomoć. Naknadna svijest vlasti koja je pritisnuta od javnosti dala obećanje da će pomoći ovoj porodici, ni za koga nije utjeha. Jer Šarići su samo najsvježiji primjer nemara vlasti, kojoj je briga za “svoj narod”, tek puka fraza. U Republici Srpskoj, “boljem i uspješnijem” dijelu Bosne i Hercegovine, koji funkcioniše na dva kolosijeka. Jednom svečarskom, paradnom i u kojem tek neznatan broj ljudi živi i više nego dobro. I onom drugom u kojem većina građana grca u siromaštvu, apatiji i strahu da će zbog glasnog zahtjeva za bolji život postati žrtvom proskripcije.