Ko god me lično poznaje, zna da nisam željan medijske pažnje, a još manje bilo kakvih ličnih priznanja, ali ovaj događaj me natjerao da napišem ovo što slijedi u nastavku, iako prezirem bilo kakav oblik, samohvalisanja i sl. Bukvalno prezirem.
Ja i brat smo rođeni u Hercegovini, živimo u Ljubinju, i imamo urođen invaliditet (100%), u mnogočemu puno teži nego od onog koji ima Nik Vujičić (u pitanju je Bulozna Epidermoliza, koju u RS ima ukupno 15 osoba, i od koje je prije nekoliko dana u Srbiji preminuo dječak Despot Lazić, svi ste čuli za njega, a prije par mjeseci od istog oboljenja u Foči je preminula djevojka Dragana Erić, koju nijedan medij u RS nije ni spomenuo. OK.
Ja i brat smo u Ljubinju završili "samo" srednju školu, a na fakultet u Banjaluku, ili bilo gdje drugo, nismo išli jer se nismo mogli odvojiti od majke koja nam je, osim što je majka, punih 38 godina i jedini medicinski njegovatelj, koji nam je neophodan bukvalno 24/7. U RS ne postoje personalni asistenti – njegovatelji, jer nas uče da je dovoljno vjerovati u boga.
Ja i brat nismo nešto pretjerano posjećivali crkvu, ali smo dali sve od sebe, da sve ove godine, u kontinuitetu – bukvalno sami sebi izmišljamo samozaposlenje. Od 1998. do danas, kroz nekoliko malih biznisa, u lokalnoj zajednici smo, osim sebe, zapošljavali više desetina drugih mladih ljudi. Danas kroz više projekata zapošljavamo ukupno desetak osoba. Od Republike Srpske nikada nismo tražili zaposlenje. Redovno izmirujemo sve poreske obaveze.
Brat Draško je u međuvremenu postao pisac. Za beogradski LOM je u protekle četiri godine izdao tri zbirke poezije, a prije desetak dana i svoj prvi roman. Njegova prva zbirka poezije Smotuljci prodata je na prostoru bivše Jugoslavije u šest izdanja. Nisam siguran da li u RS postoji još neki mladi pisac čija je zbirka poezije prodata u šest izdanja… OK.
Zašto ovo pišem?
Zato što nas, evo pune dvije decenije, nikada niko iz Vlade RS nije posjetio – da nas bar upita kako smo, ili da nas na osnovu nekih rezultata upita za neki savjet u vezi socijalne inkluzije osoba s invaliditetom, u vezi borbe sa Buloznom Epidermolizom, u vezi održivosti malog biznisa. Možda smo mogli na neki način konkretno pomoći. Predložiti rješenja za probleme. Ne tražimo za sebe ništa.
Ali, nikada niko. Ništa. Vlada ne dolazi u Ljubinje.
Valjda zato što nismo dobri motivacioni govornici, nedovoljno vjerujemo u boga, a ruku na srce – nismo nešto ni fotogenični.
Eto, to vam je priča o društvenom poretku koji kod nas zajedničkim snagama kreiraju Vlada i Crkva, te njihovom odnosu prema običnom malom čovjeku.
Hvala im. U ovom sistemu vrijednosti, privilegija nam je da ostanemo niko i ništa.