Svi stanovnici Banjaluke moći će otići na kafu u restoran “Novak”, dio franšiznog lanca u vlasništvu najboljeg srpskog tenisera, koji se otvara na Šehitlucima.
U saopštenju, koje je “zalijepljeno” na Fejsbuku, kratko stoji: “Zadovoljstvo nam je da Vas obavestimo da će se u petak, 16. oktobra 2015. u Banjaluci, na adresi Put Banjalučkog odreda bb, otvoriti restoran po franšizi “Novak Café & Restaurant”.
Iako, velim, franšiza pripada porodici poznatog srpskog tenisera Novaka Đokovića, restoran pod tim imenom ne otvaraju Đokovići, već neko ko je otkupio prava na korištenje franšize, prenijeli su banjalučki mediji.
Ko je otkupio prava, čuće se.
Svi, ili barem svi oni koji su upućeni u banjalučku aktivističku scenu (da postoji i to), znaju da se Restoran nalazi u okviru banjalučkog izletišta Šehitluci, koje su aktivisti prozvali Rekreativna zona Banjaluka.
Da podsjetim, ove godine je pokrenuta priča da se podigne rampa prema Šehitlucima, kako bi se omogućio prolaz automobilima. Svi znamo da guzonje nisu na “ti” sa kondicijom i pješačenjem. Građani su se promptno pobunili i stali u odbranu rampe i ovog šetališta, za koje žele da ostane zona bez vozila.
Aktivisti su, treba reći i to, za kratak period privukli veliki broj istomišljenika i rampa je ostala spuštena za sva vozila. Samo, dosadna je to priča, do zla Boga, a i malo matora. Ima bolja.
Marš debelih
Biće jako zanimljivo, i u isto vrijeme tragikomično, posmatrati povorku zadriglih sredovječnih batica, viđenijih u čaršiji, kako sa legalnim i ilegalnim pratiljama po kiši tabaju, kao na hodočašću, e da bi posjetili ugostiteljsko zdanje najvećeg srpskog sina.
I dok Đoković, bezglutenski supermen, bjesomučno napucava tenisku lopticu i protivnike u njega, tamo negdje u Šangaju, lokalni velikaši će nervozno šutirati kamenčiće nogama nenaviklim na išta tvrđe od podnice Audija.
Aktivisti će stajati sa strane u špaliru pored svojih pedalajućih ljubimaca, aplaudirati oznojenim tajkunima, političarima, poslovnom svijetu i navijati:
-Izdržite, još malo, još koji kilometar i gore ste!
Mnoga, u odijelo zavijena znojava tijela sa nostalgijom će se sjetiti svoje mladosti i glasno se pitati kako su mogli tamo nekad, osamdesetih, da se popnu na Šehove i promatraju Banjaluku? Primijetiće na sebi da to više nisu isti oni ljudi, da to pored njih nisu iste one vesele i naivne djevojke, da uz njih nema pravih i iskrenih prijatelja, da su se vremena promijenila, a da je ljudstvo ostalo negdje u prošlom vijeku.
I dok na tom, gotovo kalvarijskom putu, poput asketa iz Ipona, koji se stubama veru na svetu Fudžijamu, budu zastajkivali svaka dva minuta, doživjeće prosvjetljenje. Shvatiće da je ovo posljednji trenutak kad još mogu da nađu i uhvate sebe oknakvima kakve su zapustili i izgubili negdje prije trideset godina, popiće čašu vode u Novakovom restoranu i odlučiti da promijene sve.
Kotrljanje prosvijetljenih
Horde političara, gotovo u trku, skotrljaće se niz Šehitluke. Kažu da je spust teži od penjanja, ali to njima neće predstavljati nikakav problem. Preobraćene, ekstatičke duše, kao sa Olimpa, trčaće dole među ljude od kojih su se odmetnuli. Trčaće da im što prije kažu:
– Praštajte!
Praštajte za sve naše pljačkaške privatizacije, za sve otimačine, namirivanja i prebijanja. Novca i žive sile. Praštajte za sve kredite koje smo podigli, a koje će vaša djeca i unučad plaćati vijek poslije. Praštajte, što smo namjesto škola i bolnica crkve gradili, što smo, umjesto učitelja, popove u zlato zlatili. Praštajte što smo vas, umjesto imenima, stokom između sebe zvali. Dajte nam zatvor, a dok nas ne pritvore, evo, svaki dan ćemo uz Šehove, niz Šehove, voditi i pomagati iznemogle da dođu do restorana “Novak”, pa kad ih gore dovedemo, kafu i kiselu ćemo im platiti. Jer smo tako u mogućnosti. Katarza se mogla namirisati u vlažnom zraku.
Praštajte…
Vlatko se probudio. Memljiva prostorija studentske sobe još više je zaudarala naškopljena oktobarskim kišama. Od čitavog bogatstva ovoga svijeta, njega je zapalo jedno biciklo i jedna Vesna. Voli ih kao bogove. Svaki dan bježi iz učmale bajtice i pravac na Šehove. Tako i danas. A, gore…
Kvatro brigada
Kolona Audija parkirana u kanap-formaciju stajala je ispred rampe na kojoj je pisalo “Rekreativna zona Banjaluka”.
-Ajde, čiča, diži to govno, pa da prolazimo. Otvaranje je u 12 sati, prodera se ćelavi vozač prve “kvatro osmice”, kojoj onako ulaštenoj, ni kapi kiše nisu mogle prigušiti sjaj.
Sredovječni zgureni čovjek, podiže rampu i crna kolona sa ergelom od nekoliko hiljada konja zbirnih pod haubama, zatutnji prema banjalučkom vidikovcu. Vožnja traje nekoliko minuta, ni toliko, tek da se malo zagrije kvatro pogon, Audijev ponos. Iza crnih stakala zadovoljno sjedi lokalni džet-set sa svojim legalnim i manje legalnim boljim polovinama. Ne razmišljaju, jer im je naporno, a i vikend je počeo.
Na posljednjoj krivini, pred sam vrh, preko lokve pređe Bridžstonova guma i istušira Vlatka i Vesnu. Oni ćutke nastaviše za njima. Poslije par minuta, biciklima obiđoše Audije i korisnike im, koji kao da pada sumporna kiselina, a ne jesenja kiša, šmugnuše u “Novak Café & Restaurant”.
Njih dvoje nastaviše dalje i popeše se na spomenik Palim borcima NOR-a, grandiozno djelo Antuna Augustinčića, koje stoji visoko iznad “Novaka”, Audija, političara i starleta. Visoko iznad vlasnika franšize i nepoznatog suvlasnika.
Visoko iznad Banjaluke, ove prćije, i vremena u kojem živimo.
Vlatku i Vesni, onako zaljubljenim, iznad svijeta, ni kiša nije mogla ništa.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar