U oktobru prošle godine, britanska premijerka Theresa May je izazvala
šok svojom izjavom u kojoj je osporila ideju globalnog građanstva. „Ako
verujete da ste građanin celog sveta“, rekla je, „onda ste građanin ničega“.
Izjava je naišla na poruge i negodovanje finansijskih medija i
liberalnih komentatora. „Najkorisniji oblik građanstva danas“, poučio
joj je jedan analitičar,
„jeste građanstvo koje se ne ograničava na dobrobit Berkširske
grofovije, već vodi računa o dobrobiti čitave planete“. U magazinu
Ekonomist njena izjava je protumačena kao „antiliberalni“ zaokret. Jedan univerzitetski profesor ju je optužio za odbacivanje prosvetiteljskih vrednosti i skrenuo pažnju na „odjeke 1933. godine“ u njenom govoru.
Dobro znam kako izgledaju „građani sveta“: jednog od njih viđam svaki
put kad prođem pored ogledala. Odrastao sam u jednoj zemlji, živim u
drugoj, a imam pasoše obe. Pišem o globalnoj ekonomiji i zbog posla
često putujem u sve krajeve sveta. Više vremena provodim u drugim
zemljama nego u državama čije pasoše nosim.
Većina mojih bliskih kolega takođe su rođeni u inostranstvu. Redovno
pratim međunarodne vesti, a događa se da lokalne novine ne otvorim
nedeljama. Što se tiče sporta, nemam pojma kako stoje domaći klubovi,
ali sam vatreni navijač fudbalskog tima s druge strane Atlantika.
Ipak, verujem da premijerkina izjava nije sasvim neutemeljena. Ona
iznosi jednu važnu istinu, a njeno zanemarivanje pokazuje koliko smo se
svi mi – pripadnici svetske finansijske, političke i tehnokratske elite –
udaljili od svojih sunarodnika i izgubili njihovo poverenje.
Pođimo od značenja reči „građanin“. Oksfordski rečnik definiše
građanina kao „zakonski priznatog podanika ili državljanina neke države
ili komonvelta“. To znači da institucija građanstva podrazumeva
postojanje jasno definisane političke zajednice – „države ili
komonvelta“ – kojoj građanin pripada. Svaka zemlja je jedna takva
politička zajednica; ali svet to nije.
Zagovornici globalnog građanstva će na to odgovoriti da reč koriste u
figurativnom, a ne doslovnom smislu. Tehnološke revolucije u oblasti
komunikacija i ekonomska globalizacija blisko su povezale građane
različitih država, tvrde oni. Svet se smanjio i zato moramo postupati
imajući u vidu globalne implikacije naših postupaka. Takođe, svi imamo
višestruke i preklopljene identitete. Status građanina sveta ne mora
podrazumevati ukidanje odgovornosti koje imamo na lokalnom i nacionalnom
nivou.
Sve je to lepo i krasno. Ali šta je to što globalni građani zapravo rade?
Stvarno građansko učešće podrazumeva interakciju i dogovaranje s
drugim građanima o političkoj zajednici koju delimo. To znači da se
ljudi koji donose odluke moraju pozivati na odgovornost i da smo dužni
da učestvujemo u političkom životu da bismo doprineli oblikovanju
državnih politika. To je proces u kojem se ideje o poželjnim ciljevima i
sredstvima koje ja zastupam sučeljavaju sa idejama mojih sugrađana.
Globalni građani nemaju sličnih prava i dužnosti. Njima niko ne
polaže račune i oni nikome ne moraju da se pravdaju. U najboljem slučaju
formiraju zajednice sa sličnim ljudima iz drugih zemalja. Njihovi
sugrađani zapravo nisu svi građani sveta, već samoproglašeni „globalni
građani“ iz drugih zemalja.
Naravno, globalni građani imaju pristup lokalnim političkim
sistemima koje mogu koristiti za ostvarivanje svojih ideja. Ali
politički predstavnici se biraju da bi štitili interese ljudi koji
glasaju. Nacionalne vlade su dužne da zastupaju nacionalne interese i to
čine s punim pravom. Ali to ne isključuje mogućnost da pripadnici neke
zajednice nastupe s pozicija jednog prosvećenog shvatanja sopstvenih
interesa, uzimajući u obzir posledice svojih postupaka za druge.
Šta će se dogoditi kad se interesi lokalnog stanovništva sukobe sa interesima stranaca – kao što se često događa?
Nije li ravnodušnost njihovih globalnih sugrađana u takvim situacijama
upravo ono što je narušilo reputaciju kosmopolitskih elita?
Globalni građani strahuju da bi interesi globanog javnog dobra mogli
biti ugroženi ako svaka vlada sledi samo svoj uski nacionalni interes.
To je svakako razlog za brigu kada su u pitanju važna globalna pitanja,
kao što su klimatske promene ili pandemije. Ali u mnogim oblastima
ekonomije – uključujući poreze, trgovinsku politiku, finansijsku
stabilnost, fiskalne i monetarne mere – ono što ima smisla iz globalne
perspektive takođe ima smisla
iz lokalne perspektive. Ekonomija nas uči da zemlje treba da otvore
granice, oprezno primenjuju razumne propise i teže punoj zaposlenosti,
ne zato što je to dobro za druge zemlje, već zato što je to korisno za
domaću ekonomiju.
Naravno, u svim pomenutim oblastima događaju se promašaji u vođenju
državnih politika – na primer, protekcionizam. Ali to je odraz lošeg
upravljanja na lokalnom nivou, a ne posledica nedostatka kosmpolitizma.
To je rezultat nesposobnosti lokalnih elita da glasače uvere u dobre
strane alternativnih politika ili njihove nespremnosti da izvrše
prilagođavanja koja će osigurati da svi imaju koristi od takvih
politika.
Skrivanje iza kosmpolitizma u takvim situacijama – na primer, kada
insistiramo na trgovinskim sporazumima – ne može zameniti zadobijanje
široke podrške za predložene politike pre svega na osnovu koristi koje
donose. Tako se obezvređuje kosmpolitizam, koji nam je u nekim
situacijama zaista potreban, na primer, u borbi protiv globalnog
zagrevanja.
Malo je ljudi koji su tenzije između naših različitih identiteta –
lokalnog, nacionalnog, globalnog – prikazali sa takvom dubinom uvida kao
što to čini filozof Kwame Anthony Appiah. U doba „planetarnih izazova i bliske povezanosti svih zemalja“, napisao
je u svom odgovoru na pomenutu izjavu premijerke May, „potreba da
osetimo da svi delimo zajedničku ljudsku sudbinu nikada nije bila veća“.
Teško je ne složiti se s njim.
Ipak, kosmpolitizam previše često liči na jednog od junaka iz romana Braća Karamozovi koji
otkriva da što više voli čovečanstvo to manje voli ljude. Globalni
građani ne treba da zaborave da vredni ciljevi za koje se bore ne mogu
biti izgovor za zanemarivanje dužnosti prema sunarodnicima.
Moramo živeti u svetu kakav jeste, sa svim njegovim političkim
podelama, a ne u svetu koji zamišljamo ili želimo. Najbolji način da se
zauzmemo za globalne interese jeste da nastavimo da ispunjavamo svoje
dužnosti unutar onih političkih institucija koje su i dalje najvažnije:
institucija koje već imamo.
Social Europe, 22.02.2017.
Preveo Đorđe Tomić