‘Evropa će eksplodirati. Nema više čekanja ni nadanja da će SAD izvlačiti globalnu ekonomiju. EU mora stvari riješiti kod kuće’, rekao je Kenet Rogof sa Harvarda.
Evropska unija i eurozona trebale su donijeti ekonomsku stabilnost i ukloniti tradicionalne prepreke rasta, kao što su tarife i propisi. No, kako piše Time, umjesto toga, EU je postala sebična unija u kojoj mlatarajuće ekonomije hrane rastući nacionalizam, bijes zbog imigracija i uzavrelo nepovjerenje između bogatih i onih manje bogatih zemalja.
Dok se možda čini da je aktuelna kriza evropski problem, nedvojbeno je da bi raspad eurozone podjednako odjeknuo i u Pekingu i u Bostonu. Međutim, promjenjiva kontinentalna tržišta i bijesne demonstracije od Atene do Madrida manifestacija su očajničkih pokušaja europskih političara da obuzdaju dužničku krizu eurozone koja ugrožava valutu i destabilizira čitavu regiju.
SAD više nije ekonomska protuteža Evropi, sada je to sama Evropa, tvrdi Time.
Ovo vrijeme danas sasvim je drukčije od onog vremena rapidnog globalnog rasta između 1991. i 2008., perioda u kojem je rođena Evropska unija, euro i san o velikoj evropskoj integraciji. Time smatra kako je tome najviše pridonio SAD. Amerika je, naime, pomogla u izgradnji poslijeratne Evrope. Američki dolar, dobro funkcionišuća demokratija i snažni izgledi za rast bili su najveća, najlikvidnija i najsigurnija investicija na planeti.
Naravno, globalna slika se promijenila. Činilo se da je euro jedina održiva valuta koja bi mogla biti alternativa dolaru, piše Time. Britanska funta je prošlost, a valute rastućih tržišta poput BRIC zemalja su premale, promjenjive i strogo kontrolisane. Ali svjetsko tržište zlata nije dovoljno veliko da ugodi ozbiljnoj diversifikaciji dolara bez velike inflacije samog zlata. Međutim, još je neizvjesno hoće li euro uopšte preživjeti krizu koja je zahvatila Evropu.
Eurozona je prvenstveno sebična unija. U svim fazama razvoja moderne Evrope, od stvaranja Evropske unije pa do uvođenja eura, uvijek je bilo teško postići pravu političku integraciju europskih država, što ne čudi s obzirom na heterogenost Starog kontinenta. Rezultat svega monetarna je unija koja katkad podsjeća na Casino, piše Time.
Postojanje Evropske centralne banke znači da su zemlje poput Grčke, Belgije i Irske slobodne posuđivati novac i uzimati i više nego što će moći ikada vratiti. Upravo zbog takve necentralizovane kontrole i odgovornosti štedljivije zemlje poput Njemačke ne mogu zaustaviti slabije države da ne naruše održivost zajedničke valute. Najsnažnije države eurozone, Njemačka i Francuska još nisu sposobne obvezati se da će spasiti zajedničku valutu.
U svakom slučaju, izlazak iz krize zahtijeva ozbiljne reforme svega; od sklerotičnih evropskih tržišta rada pa sve do ranjivog finansijskog sektora. Ono što je najvažnije jeste to da će biti potrebne bolne i nepopularne mjere štednje koje bi mogle ponovno dovesti do nasilja i nemira među građanstvom koje se već bori da izađe na kraj s različitim previranjima.
Tportal / BUKA