Kad ga je novinar "Rolling Stone" časopisa upitao kako bi ocijenio sebe kao gitaristu, Džon Lenon je, nakon konstatacije da ne smatra sebe nekim vrsnim gitaristom, odgovor sveo na jednu rečenicu: "Čujte, ja sam umjetnik, dajte mi tubu i izvući ću vam nešto iz nje."
Nikad nisam baš najbolje shvatio taj odgovor. Zapravo, shvatio sam, ali mu nisam pridavao mnogo značaja. Vjerovao sam da se radi o nekoj vrsti latentne skromnosti, jer u mom mozgu matematičara - ekonomiste stvari stoje ovako: gitare sviraju gitaristi, pisanjem se bave pisci, glumom se bave glumci i tako dalje. Toliko je prosto.
Prije nešto više od pola godine kontaktirala me je jedna mlada dama sa molbom da iskoristi moj tekst na temu poplava za predstavu u banjalučkom "Studentskom pozorištu". Ne mogu da kažem da nisam osjetio dozu ponosa, ali sam bio više začuđen nego uzbuđen.
Nisam razumio kako bi se nekoliko nasumično nabacanih rečenica koje svjedoče o nesrećai koja nas je zadesila moglo staviti u službu scenske umjetnosti.
Međutim, nakon sinoćnje premijere "Potopa" na Podrum sceni u Gospodskoj ulici bolje razumijem Lenona i jasnije uviđam jaz između njih, umjetnika, i nas, ostalih.
U nekih sat vremena i petnaest minuta satire u režiji Aleksandra Pejakovića grupa mladih je podsjetila više od stotinu prisutnih u "Podrum sceni" na svu nesreću, solidarnost, poniženja i razočarenja koja smo proživjeli prošlog maja i u mjesecima koji su usljedili.
Glumci banjalučkog "Studentskog pozorišta" predvođeni gore pomenutom mladom damom, Jelenom Stojaković, razvezali su one velike crne vreće za otpatke i istresli pred publiku svu prljavštinu koju su prošlogodišnje poplave izbacile na površinu.
Nesreća koja je zadesila ljude širom regiona, protkana težnjom da se pokažemo i dokažemo kao jadniji i unesrećeniji od svog komšije, svjedoči o tome koliko smo zapravo mali i nazadni kao vrsta. Čovjekova priroda u kojoj se stalno prepliću želja za dobročinstvom i bazični instinkti poput straha i sebičnosti u "Potopu" je prikazana u svoj svojoj nakaznosti.
Od prvog dana je bilo jasno da će prošlogodišnje poplave služiti kao izgovor generacijama političara koji dolaze. Svu tromost sistema, nezainteresovanost i nesposobnost vlasti da se izbori sa elementarnom nepogodom, te silna želja za samopromocijom i skupljanjem izbornih poena razgolićeni su u potpunosti zahvaljujući sjajnoj glumi mladog Ananda Čenića.
Mrvice koje je međunarodna zajednica bacila zemljama regiona i besmisleni carinski protokoli koji se tiču uvoza humanitarne pomoći su se takođe našli na udaru ekipe koja nam je priredila "Potop".
Petoro mladih glumaca je kroz petnaestak likova prikazalo sav jad, čemer i bijedu Balkana. Dakako, ovi mladi ljudi su apostrofirali i pozitivne stvari; sloga, zajedništvo, spremnost ljudi da pomognu, te uloga omladine koja je nesebično davala sebe na saniranje štete od poplava nije prošla nezapaženo.
Ono što im fali na iskustvu, mladi iz "Studentskog pozorišta" nadoknadili su entuzijaznom. Manjak sredstava kompenzovala je solidarnost, a odsustvo podrške javnosti za kulturna dešavanja nadjačala je njihova odlučnost. Međutim, kruna sinoćne predstave bila je bila upravo hrabrost grupe mladih da se iznese gorka istina. Jer, kad se radi o pitanjima istine, važnije je da je razumijemo, nego da budemo njome zadovoljni.
"Potop" je pomogao da razumijemo.
