Dvadeset osmog augusta, navršilo se tačno pedeset godina otkako je Martin Luther King održao jedan od najslavnijih govora u istoriji čovječanstva. Govor je upamćen po frazi koja se u njemu refrenski ponavlja: “I have a dream”. (Na našim stranama, ovu frazu uglavnom prevode bukvalnim “Imam san”, mada je bolje i adekvatnije kazati samo “Sanjam”, kao u pjesmi od Indexa.) Nije pogrešno reći da je ovaj sedamnaest minuta dug govor – promijenio svijet.
U Americi se već danima obilježava ova godišnjica, a njezin vrhunac desiće se sutra, kad će na stepeništu kod Lincolnovog memorijala u Washingtonu – na istom mjestu, dakle, na kojem je tačno pet decenija ranije stajao i govorio Martin Luther King – govor održati Barack Obama, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
Iz perspektive pojedinačnog ljudskog života, pedeset godina je dug period. Iz istorijske perspektive, međutim, to baš i nije tako. A prije samo pedeset godina, Amerika je bila zemlja u kojoj na formalnom, legislativnom nivou još nije bila iskorijenjena rasna, etnička i vjerska diskriminacija. Postoji konsenzus u istorijskoj nauci da je govor Martina Luthera Kinga imao snažan uticaj na Kennedyevu administraciju, odnosno na donošenje Zakona o građanskim pravima naredne 1964. godine. I samom Kingu govor je promijenio život. Magazin Time ga je proglasio ličnošću godine iste te 1963, a godinu kasnije dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir. (Do dana današnjeg, Martin Luther King ostaje najmlađi nobelovac svih vremena i u svim kategorijama.) Ima neke istorijske simbolike, pa i poetske pravde, u činjenici da je pedeset godina poslije Kingovog govora američki predsjednik crnac. (S druge strane, kad smo kod paralela, Obamina Nobelova nagradu za mir mnogo je manje zaslužena od Kingove.)
Dobro, ali kakve veze ima Martin Luther King sa Bosnom i Hercegovinom (osim što ima spomenik u Tuzli)? Postoji li ikakva pouka iz američke priče od prije pedeset godina primjenjiva na današnje stanje u Bosni i Hercegovini? Pouka, naravno, postoji, čak i na potpuno dnevnopolitičkoj osnovi. Šta je najfrekventnija dnevnopolitička “šifra” u ovdašnjoj javnosti u posljednjih nekoliko godina? Naravno, famozni Dervo Sejdić i još famozniji Jakob Finci postali su simbol koji se odvojio od konkretnih pojedinačnih ličnosti. Njihova dva prezimena, spojena u polusloženicu ili čak jednu jedinu riječ, postala su skoro pa zajednička imenica; nekakav “sejdićfinci” kao nepremostiva prepreka domaćim političarima za početak procesa normalizacije Bosne i Hercegovine. (Čuo sam od jednog šaljivdžije dosjetku kojom je tobože objašnjavao zašto Finska – za razliku od Danske, Švedske i Norveške – nije u ratu primila veliki broj bosanskohercegovačkih izbjeglica. Veli on da se radi o reciprocitetu, da se Finska sveti za loš tretman svoje nacionalne manjine u BiH. Dobro je, naime, poznato da se Finci dijele u tri grupe: Sjeverni Finci, Južni Finci i Sejdić Finci, a ovi treći su u Bosni i Hercegovini dibidus diskriminisani.) Šalu nastranu, ali dominantan pogled na ovu “problematiku” u javnosti je zapravo skoro pa ironičan. Samo su nam još trebali Jevreji i Romi, kao da nemamo dovoljno problema sa Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, poruka je koja se često da čuti, čak i od dobronamjernih osoba. Samo što suština cijele te priče zapravo nema pretjerane veze sa Jevrejima i Romima.
Za malo više od mjesec trebao bi biti održan popis stanovništva te ćemo napokon saznati odgovore na različita pitanja. Sudeći po porukama političara i javnih radnika, ključno pitanje je koliko u BiH ima Bošnjaka, koliko Srba, koliko Hrvata, a koliko tzv. ostalih. Ostali su svima kost u grlu, pa bi se Bošnjaci, Srbi i Hrvati najlakše složili u želji da ostalih bude što je moguće manje. Po posljednjem popisu, onom iz 1991. godine, u Bosni i Hercegovini je bilo gotovo 10 posto ostalih. Nije to nimalo zanemariv broj. Popis stanovništva u Sjedinjenim Američkim Država održan 1960. godine pokazao je da je u to vrijeme u SAD-u živjelo nešto manje od 19 miliona crnaca, što je u procentima bilo oko deset posto. Ako kažemo da ostalih u Bosni i Hercegovini procentualno ima otprilike onoliko koliko u SAD-u ima crnaca, nećemo previše pogriješiti. U tom smislu, slučaj Sejdić-Finci nije kozmetičko pitanje koje valja riješiti zbog pritiska zle i birokratske Evropske unije. Pravo rješenje slučaja Sejdić-Finci bila bi neka bosanskohercegovačka varijanta Zakona o građanskim pravima. Odviše olako se kod nas odbacuju promjene Izbornog zakona po presudi Suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci kao puka formalnost. U takvim razmatranjima obično se kaže: eto, postojaće formalna mogućnost da se iziđe iz vječnog Bošnjak – Srbin – Hrvat trijumvirata, ali se u praksi to neće desiti nikad. Nikad je, međutim, potpuno nepolitički koncept. Da je Martin Luther King mislio da crnac nikad neće biti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, on ne bi bio u stanju napisati onakav govor i izgovoriti ga onako kako ga je izgovorio. San, dakle, može postati stvarnost. Problem je jedino u tome što se iz oblasti snova u Bosni uglavnom ostvaruju noćne more.
Tekst preuzet iz Oslobođenja