Dok se svakodnevno užasavamo strašnih posljedica nasilja, ostajemo slijepi na njegove uzroke. Dok ne postavimo pitanje zašto je ovo društvo dovelo nasilje na tron društveno prihvatljivog ponašanja, posljedice će nastaviti biti svakodnevne i tragične.
Đorđe Balašević jednom je rekao: “Spasen je taj prvi pogođeni, a svi su drugi večni taoci košmara.” Jučerašnji masakr na Cetinju, u kojem je monstrum bezumno ubio 12 svojih sugrađana, još je jedna potvrda tog košmara.
Gomile alarma su, siguran sam, bile upaljene oko ovog ubice i nasilnika. Sigurno je bilo znakova, i naravno da je od ranije poznat policiji – ali niko nije dovoljno ozbiljno reagovao. Zato što zdravo društvo ima mehanizme da prepozna i spriječi bolesnika, dok bolesno društvo okreće glavu, paralizovano površnošću, ljenošću, strahom i apatijom.
U takvom društvu, nasilnik pronalazi plodno tlo da svoj užas sprovede do kraja. Jučerašnji zločin nije samo tragedija, već i ogledalo naše kolektivne nemoći da na vrijeme djelujemo. Okruženje puno nasilja i ignorisanja znakova opasnosti omogućilo je ovom zločincu da bude “uspješan” – u brojevima, u životima koje je zauvijek ugasio.
Oplakaćemo ove besmisleno izgubljene živote. Tugovaćemo, zvanično i virtuelno, sve dok nas tuga ne umori. A onda ćemo, kao i mnogo puta do sada, sve potisnuti i zaboraviti – taman toliko da možemo preživjeti.
No, već sutra ili prekosutra, na krvavom putu nekog drugog nasilnika, koji je već sad spreman za to, opet će se naći neko nevino biće. Neko ko nije ničim zaslužio ni ovakvo društvo, ni ovakav kraj.
Ako nastavimo živjeti u ovakvom košmaru, pitanja neće biti manja, a odgovori još teži. Moramo se suočiti s istinom, preuzeti odgovornost, prepoznavati uzroke i boriti se protiv njih – ne zbog onih koje smo već izgubili, već zbog onih koji još uvijek vjeruju da je moguće živjeti u društvu bez ovolike količine straha i nasilja.