Ovih dana svjedočićemo još jednom “istorijskom” događaju u našoj novijoj istoriji, i inače prezasićenoj istorijskim događajima. Bombastično najavljivan “Svesrpski sabor” samo je najnoviji izliv jeftinog populizma u mozak ovog i inače sluđenog naroda. Naši političari uporno nastavljaju da se bave svime sem onim što treba i uporno odbijaju da urade očite zadatke koje im nameće vrijeme u kojem živimo. A to su: pod a) – izgradnja moderne demokratske države primjerene jednoj evropskoj naciji XXI vijeka; i, pod b) – priključivanje Srba, i onih u Srbiji i nas u BiH, Evropskoj uniji. Prvo gotovo da podrazumijeva drugo. S obzirom da im to, iz samo njima znanih razloga/interesa, očito ne pada na pamet da urade, oni moraju da nas zamajavaju glupostima, tipa već pomenutog “Svesrpskog” štagod. Osvrnimo se samo na neke genijalne ideje kojima smo svjedočili ovih dana.
“Razdruživanje u BiH”
Jedna takva je “ambiciozni” program “razdruživanja” od Federacije BiH. Svakome ko išta zna iz međunarodnog prava i teorije secesije, ili je u stanju da pogleda geografsku kartu, jasno je da je ovo besmislica bez ikakvog utemeljenja u realnosti – najobičnija populistička predstava za široke narodne mase. No, unatoč tome, naša vlada ozbiljno se prihvatila tog nepostojećeg posla i čak je imenovala radnu gupu sa zadatkom da radi na tom pojektu od prvorazrednog nacionalnog interesa.
Kada čuje ovu vijest, prvo što čovjeku padne na pamet je neka od alanfordovskih skeč-bravura kojima su tako sjajno znali ilustrovati beskorisnost političke kaste i njene birokratije. Kako su nas Yu-komunisti svojevremeno naučili: “Kada hoćeš da nešto ne bude urađeno, imenuju komisiju za to.” Ovi današnji bi dodali: “I pričaj uporno o tome iz dana u dan na TV”.
Histerisanje sa Srebrenicom
Još intenzivnijem trošenju vremena, energije i resursa uludo svjedočili smo u ovoj histeriji oko rezulucije o Srebrenici. Od degutantne i apsurdne “Mi nismo genocidan narod” kampanje, pa do kič-patetisanja sa zastavom u UN-u, imali smo dvadesetodnevnu nacionalnu biti-ili-ne-biti histeriju, praćenu 24/7 ekspertizama na PINK/Happy/Informer mašineriji za proizvodnju političkog smeća. Koliko je rezolucija zgodna tema za naše populiste svjedoči nam činjenica da se parada pijanstva i kiča nastavila i post festum: u Srbiji se, npr., i dalje raspravlja o “pobjedničkom” glasanju. Tako da, umjesto da se zapitamo kako je moguće da se izbori u jednoj državi Evrope XXI vijeka održavaju na ovakav način kako se to desilo u Srbiji, mi se zamajavamo nepostojećim bitkama i prebrojavamo ishode istih.
I naša vlast u RS dala je svoj doprinos ovim populističkim blefovima. Počelo je bezobraznim mijenjanjem naziva ulica u Srebrenici, da bi kulminiralo idiotskom idejom promjene naziva samog grada.
Nastranu to što je ovako nešto krajnje neukusno. Koliko god ponašanje Bećirevića, Lagumdžije & Co u slučaju rezolucije bilo podlo, bijedno i dostojno prezira, mi bismo kao narod valjda ipak trebalo da se možemo izdići iznad tih niskosti. No, pravo pitanje u stvari glasi: zar mi zaista nemamo pametnija posla kojima bismo se bavili od ovih tuk-na-utuk budalesanja?
Dodvoravanje Vučiću
Nažalost, ovakve populističke bedastoće nisu samo benigne ad hoc fore za jednodnevnu upotrebu. One proizvode i ozbiljne i dugoročne posljedice. Najčešće u vidu zle krvi između pojedinih grupacija. To smo, na primjer, jasno mogli vidjeti na iskustvu izbora u Srbiji. Utrkujući se ko će prije i revnosnije demonstrirati svoju bezrezervnu podršku Vučiću, naši RS prvaci – i iz vlasti i iz opozicije, pohitali su da glasaju u Srbiji.
Time su izazvali opravdan revolt građana Srbije, koji, sasvim prirodno, ne žele da im neko ko ne živi u njihovim gradovima bira vlast. Oni su opravdano bijesni na nas sa ove strane Drine. Komentari koje smo mogli čuti na mrežama na momente su baš jezivi. To je tipičan primjer kako jeftini dnevnopolitički populizam stvara dugoročne probleme koji će kasnije doći na naplatu. A sve to je još mnogo gore kada se ima u vidu koliko je nepotrebno: kilava srbijanska opozicija ne bi bili u stanju pobijediti ovako tvrd SNS režim na ovakvim izborima i bez nas. No, važnije je publici demonstrirati “jedinstvo” naših rukovodstava (koje bi valjda trebalo da se podrazumijeva samo po sebi) nego misliti o posljedicama.
▪
Mogli bismo nastaviti ovaj niz populističkih bedastoća unedogled – svako to može uraditi sam za sebe letimičnim prelistavanjem dnevne štampe. Sjetimo se samo antologijskih “politika” “priključivanja BRIKS-u”, platama i penzijama u “evropskom tigru”, “Maršalovom planu za Srbiju” (prvo 2013., pa onda i 2017., sada i 2025.), Vulinovih senatorskih najava o tome kako “Zapad planira da kidnapuje Dodika”, najave vlasti RS-a da će “tužiti vladu SAD i zabraniti Bajdenu ulazak u RS”, bezbrojnih atentata na Vučića, Šapićevog izbacivanja “Kuće cvijeća iz BG” i sličnih beskonačnih, a svakodnevnih performansa na sve moguće nepostojeće teme.
Cijena populističkih budalesanja
Sve to, naravno, nije naš izum, niti nekakva nova i revolucionarna tehnologija političkog djelovanja. Filozofi frankfurtske škole još su tamo 50-tih godina XX vijeka pisali o opasnostima populizma u uslovima modernih tehnologija. U međuvremenu smo svjedočili bezbrojnim primjerima u kojima su vlade širom svijeta provodile ovakvu vrstu političkog djelovanja. U pojedinim slučajevima to je poprimilo razmjere pravog psihološkog rata vlasti protiv vlastitog naroda. A ni mi nismo daleko od te dijagnoze.
Najgore u svemu tome je što mnogi kod nas ovakve metode shvataju kao neku formu makijavelističke političke vještine. No, to nije stvar vještine i političke pameti – već stomaka koji treba imati da se svari odluka da se primjenjuje ovakva metodologija protiv vlastitog naroda. I političke kratkovidosti – jer populizam može biti korisno sredstvo za day-to-day efekte, ali dugoročno, on nanosi ogromnu štetu. Prvo državi, u kojoj ukida kredibilnu političku diskusiju, a onda i samoj vlasti koja u nekom momentu postane tako očito neozbiljna da nije više kredibilna adresa ni za koga. Pogledajmo samo tužnu sudbinu Narodne skupštine RS, koja je postala predmet sprdnje i viceva koji se pričaju po BL. Da li postoji iko ko više uzima zaozbiljno bilo šta što donese naše “najviše zakonodavno tijelo” – slavni simbol naše suverenosti?
Ko može shvatati ozbiljno parlament u kome se donese izborni zakon, a onda većina u tom paralmentu izađe na izbore po drugom zakonu, koji je donio čovjek kojeg je taj isti parlament proglasio “nelegitimnim turistom”? Ko može uzeti zaozbiljno parlament koji raspiše referendum sa pitanjem “Prihvatate li odluke Suda i tužilaštva BiH”, a onda se, svega par godina kasnije, najviši predstavnici RS uredno pojavljuju pred tim istim Sudom/Tužilaštvom. Itd. Ko može shvatiti zaozbiljno ljude koji donesu odluku da se na potez X povuku iz zajedničkih organa, a onda se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo? Cirkus. Naša je Skupština pretvorena u puku pričaonicu koja služi za zabavljanje masa i istresanje frustracija pojedinih “narodnih” poslanika jednih na druge.
Sve to je dobro poznata lekcija iz političke istorije: jeftini populizam urušava institucije i shodno tome i državu. Zato je zaista već krajnje vrijeme da se naši politički predstavnici uozbilje i prestanu praviti budale od sebe a zamajavati narod glupostima, i poduhvate ozbiljno onog pravog posla koji je pred nama kao narodom i društvom. To je uostalom u interesu i same te vlasti – kao i svaki balon, tako i balon populizma može da se naduvava, ali ne do u beskonačnost. Prije ili kasnije, raskorak između kreirane fikcije i stvarnosti postane isuviše velik, tako da nikakva populistička mašinerija režimskih medija, “patriotski odgovornih” analitičara i “eksperata”, i drugih klimača glavom, ne može sakriti realnost. Koja na kraju postane očita i moraće da se prizna, a car ostane go i najčešće sam na sceni.