Brižna javnost, međutim, nikako da pojmi značenje sintagme govor mržnje – svi kao da pritom zamišljaju naprosto zapjenjene prostake u orgijama međusobnih psovki. Postalo je već dijelom javnoga folklora jadikovati zbog izloženosti govoru mržnje kadgod se netko nađe izložen neugodnim riječima. Sličnih problema imaju i sudovi (pa, dakako, i zakonodavci) u drugim sredinama, jer riječ mržnja koju gotovo sve države pritom rabe pogrešno asocira prvenstveno na ispade pod emocionalnim pritiskom.
Jula prošle godine američki ekonomista James Henry predstavio je rezultate svog pouzdanog istraživanja. Henry, ranije glavni ekonomista konsultantske kompanije McKinsey, ukazao je pri tome na fenomen „neprijavljenih tokova kapitala“. Pojam označava velike propuste prilikom registrovanja međudržavnih tokova kapitala. Na osnovu tih grešaka u bilansu i podataka o globalnom tržištu kapitala Henry je procenio ukupnu svetsku poresku evaziju na najmanje 21 hiljadu milijardi dolara. Reč je o sumi koja je jednaka nemačkom sedmogodišnjem BDP-u.
Elem, na satu povijesti digla učiteljica malog Ivicu. "Ivice", veli, "reci nam tko su bili partizani?" "Antifašistička narodnooslobodilačka vojska u Drugom svjetskom ratu", odgovorio Ivica kao iz bestrzajnog topa. "Vrlo dobro", pohvalila ga učiteljica, "a znaš li tko su bili četnici?" "Znam", namjestio Ivica samouvjereni smiješak, "pripadnici poražene jugoslavenske kraljevske vojske, domaći izdajnici i suradnici okupatora." "Bravo", lijepo se obradovala učiteljica, "a ustaše?" "To je lako: djed, djedov brat, stric Grgo...", spremno će Ivica, "...i oba ujaka."
Zanimljiva se stvar dogodila kad se Gotovina, oslobođen svih optužbi, prošle godine vratio u domovinu i sve nas silno zatekao porukama o završetku rata, o miru i toleranciji između Hrvata i Srba. Zinuli smo od zaprepaštenja, ispratili smo ga u Haag kao nesmiljenog ratnika vičnog hladnom i vatrenom oružju, a on se nekoliko godina kasnije vratio se kao John Lennon, mekećući “give peace a chance”.
Trebalo bi ovih dana djecu iz svih vrtića dovesti na šine sarajevske tramvajske pruge i pokazati im na njima hrđu. Ispričati im da je ona kćerka nebrige i cvijet zapuštenosti.Ujedno bi možda trebalo iskoristiti priliku pa, iako neće ništa razumjeti, reći da hrđa može napasti i ljude. I ispričati bajku o Šindareli.
Da je, eto, Ivo J. student ekonomije na osiječkom sveučilištu, da je onaj jadnik što je novac dao prostitutki, a ne makrou - ili, još bolje, da je sitni neki diler što je ukradeni pištolj dao Ipsilonu, i “nije mogao kontrolirati gdje će to oružje dalje završiti”, hoće li dakle Ipsilon njime pucati u konzerve ili ga dati bratu Iksu da Ivi ubije punicu - istražni sudac bi samo prijekorno pogledao u njegova advokata, a ovaj bi nemoćno slegnuo ramenima, kao da kaže - “jebiga, hajde ti brani budalu”.
Besmisleno je potpuno nabrajati sve šta je Lucić uradio, za šta se cijelog života zalagao, citirati njegove tekstove. Ko zna – već zna, ko još ne zna – nikad neće znati; kome je jasno – jasno je, kome nije – nikad mu i neće biti jasno.
Pitanje je samo zašto pred tim budžetom onda nisu svi jednaki. Zašto se za tezgarenje na sceni Narodnog pozorišta prima sigurna plata a za tezgarenja po provincijskim salama nesigurni honorar? I čime će u narednoj sezoni Narodno pozorište u Sarajevu ovjeriti svoju vizu za budućnost? Godoom u kome će se Vladimir (Mujo) i Estragon (Suljo) gađati tortama i klizati na korama banane u pauzama između viceva na račun Sandžaklija?
Otpor višejezičnosti, a time i etničkom i svakom drugom pluralizmu, nije samo nasrtaj na temeljne demokratske vrednote nego napose glupost koja u mogućnosti da se jedna te ista riječ ili misao izgovori ili napiše na različite načine ne prepoznaje jednu od najljepših dragocjenosti u posjedu ljudskog roda.