Mama je govorila: „Ne može ti mama napripravit toliko lancunića, mila, nisan ti ja tekstilska industrija!“ Damjanica je gledala u pod i šutila je. Tata je rekao: „Možda je muči mjehurić? Neka prehlada il upalica?“ Mama je rekla: „Znan, al isto se može probudit i reć da joj se piši, pa će je mama lipo odvest na zahod ili sist na tutu! A ne ovako! Je li, zlato, o čemu se radi?“ Damjanica je gledala u pod i šutila je. Mama je njoj rekla: „Ako svaku noć pišiš u krevu, mila, onda nam moraš reć zašto! A ne da stalno mučiš!“ Tata je rekao: „Ili, akoš već mučat, onda piši kao šta govoriš!“
- Stalno nam netko izvan Vukovara kroji život. Dođu ovamo, kažu što žele i onda nas ostave da se međusobno nosimo s tim što su nam istovarili. Čak i na Novu godinu dolaze branitelji izvan Vukovara i pale svijeće, zamjerajući nam što slavimo. Pa jel’ bi stvarno svi bili sretni da je cijeli Vukovar groblje? – pita se Saša Bjelanović.
Svaki kolektiv raslojava se na više kolektivnih identiteta. Zbog toga nikada nisu jasne linije koje dele jedan kolektiv od drugih kolektiva. Pogotovo kada je reč o nacionalnim kolektivima, treba imati na umu da su to složene grupe sa nejasnim granicama i više identiteta. Jedini nedvosmislen kriterij da se građani nacionalne države kao jedna identitetska grupa razlikuju od stranaca jeste formalna potvrda: recimo, potvrda o državljanstvu. Ali, solidarnost sa sugrađanima i lojalnost državi ne mogu se izvesti samo iz vrednosno neutralne činjenice da imamo neki dokument. Kolektivni identitet ne iscrpljuje se formalnom potvrdom pripadanja. On je mnogo više od toga: identitetskim alatkama utvrđuju se i održavaju odnosi unutar grupe, kao i odnosi između članova grupe i onih koji su izvan nje.
Unatoč popularnosti modnoga pripovijedanja o facebook-pokretima, fasciniranost tehnologijom – uobičajeno – propušta ono što je ključno: širenje prosvjeda nije bitno drukčije, pa ni puno brže no 1968. Čak su i usporedbe s 1848. posve opravdane. Zvala se prošlost “svjetskim studentskim revoltom“, ili pak “proljećem naroda“, širenje je prosvjedovnoga naboja svagda bilo simbolički posredovano, na bitno sličan način. Radilo se o tiskanim medijima ili televiziji, o golubinjoj pošti ili “emajliranju“, vijesti se kao signali za akciju u svim razdobljima prenose na usporediv način...
Već sada su vidljive sve brojnije politički angažovane grupe na socijalnim mrežama. Neki od njih su već iskoračili iz svog virtuelnog u realni svet i najavljuju ulične akcije. Uprkos udruženim naporima mnogih, nije moguće zaustaviti razvoj demokratije i sprečiti građane i građanke da aktivno i neposredno odlučuju o svojim životima.
Modeli poslovanja se ovde nikada ne menjaju, samo tzv. kultura ostaje uporno površna, banalna i partijska. Sa povećajem stepena njene partijnosti, raste joj i cena ali ne i vrednost. Za sve ostale koji bi da nešto rade u kulturi, ostaje Grosov nauk da najpre moraju osvestiti “svoje mesto u armiji potlačenih koji se bore za svoj deo sveta, za smislenu društvenu organizaciju života”. Možda objavljeni revizorski dokument ponudi neku pomoć u tom mukotrpnom procesu.
„Jutros prije šest, kaže mi čistačica, ovdje sve vrvjelo od Hrvata“, ubacila se plava u razgovor. „Mislim da su noćas logorovali ispred ambasade. Kako neobični ljudi. Jedva smo ih uvjerili da su sve radne vize već razgrabljene elektronskim putem, čim smo obavijest stavili na Internet. Skoro nam se od navale raspao kompjutorski sistem.“
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, sjedio kralj Stjepan Tomašević u svome dvorcu na Bobovcu zavaljen na svilenim jastucima, kad mu odjednom u odaje banu Kraljević Marko. "Turci!", vikao je Kraljević Marko kao mahnit, "idu Turci!" "Đe, đe?", trgnuo se kralj Stjepan sve pipajući pod jastuke, "na OBN-u il' na Hayatu??"