Opet su tako, dvadeset jebenih godina kasnije, naše teme četnici i Domovinski rat, Mamić ministrima broji krvna zrnca, HSP-ovci traže Hrvatsku Hrvatima, ratni veterani jure na vjetrenjače od ćiriličnih slova, mladi se Hrvati tuku s pravoslavnim bogoslovima, i dok je država u debelu kurcu, na rubu bankrota i dužničkog ropstva, cijela nacija čeka samo utakmicu Hrvatska-Srbija, ne bi li joj barem kurac u koji je pjevajući otišla bio malo veći i komodniji.
Uski bečki tramvaj četvorka zaustavlja se na Dolac Malti. Iz otvorenih vrata isplazi se nogostup i Maks Levenfeld s koferom u ruci zakorači u polutamu.
Ustavna definicija nacionalne države teži za tim da osigura što veću jednakost onima koji se trebaju što više razlikovati. Štos je u tome da se upravo inzistiranjem na jednakim pravima potencira temeljna neravnopravnost, i to ne u folklornom, nego u statusnom smislu, jer kada se efekt dimne bombe raziđe postaje jasno da se nacionalnim manjinama u nacionalnoj državi, umjesto prava, mogu ponuditi samo ustupci.
Razgovor Siniše Mihajlovića i Igora Štimca uoči utakmice između Hrvatske i Srbije: "Jao, Igore, pusti, molim te, ne treba nikome ništa da objašnjavaš. Može naopako da se shvati ta, što kažeš, zajednička budućnost, ko da smo mi sad došli u Zagreb da obnavljamo nekakvu Jugoslaviju. Znam ja i razumem da su ljudi ovde kod vas alergični i na samo „J“ od Jugoslavije, baš ko i kod nas. Zato je meni malkice neugodno čim se pomene ta, da izvineš, Jugoslavija."
Kakva, pobogu, politika, to je povratak u kameno doba hrvatskog nacionalizma, pad u nižu civilizacijsku ligu, kojoj je Mamić autentična maskota, ali daleko od toga da bi bio jedini krivac. Među glavnima su svakako mediji, bez kojih gazda Dinama i hrvatskog nogometa nikada ne bi postao tobože istaknuta javna ličnost, ali, eto, malo nezgodne naravi.
Nekad skup i ekskluzivan dućan s doživotnim robijama za VIP-klijentelu pregazilo je vrijeme, i točno dvadeset godina nakon pompoznog otvaranja pretvorio se u jeftini kineski dućan što pred zatvaranje rasprodaje svu robu sa zaliha. A Theodor Meron, poput predsjednika nekog balkanskog općinskog suda iz devedesetih, svake večeri trči u američku ambasadu obavijestiti gazdu o prometu u dućanu. Samo još, eto, da završi lakrdija sa Šešeljem, pa da zbrzaju nekako Karadžića i Mladića, i glasoviti će Tribunal zatvoriti vrata.
Čemu bi se tim nesnosnim svrabom bavila pravda, i čemu zakoni, i čemu vlast, i čemu sud? Ne češu se ni građani. Oni po običaju šute.A kad odvedu i Bošnjake, i Srbe, i Hrvate, i prostitutke, i homoseksualce, i kršćane, i muslimane, i jevreje, i ateiste, i agnostike, i komuniste, i socijaldemokrate, i poštene, i čestite, i vrijedne, onda će i ove što su ostali i šutili nešto dobro zasvrbiti. Samo što neće ostati niko da ih počeše.
Ko su oni – pollitičari? Zanemarite li na trenutak sasvim opravdano prosipanje žuči po glavnim krivcima što ste niko, ovdašnje političare možete posmatrati i iz drugog ugla. Kao neke stare poznanike, možda školske prijatelje, koje ste zadnji put vidjeli kada ste posljednji put čuli školsko zvono od kojeg vas i danas podilazi jeza.
Nikad se čovjek ne bori tako strastveno i tako očajnički kao kad mu se pokušava oduzeti jedino što mu je preostalo. To je borba za sebe same, za suštinu ljudskosti. Otud strast i ogorčenost koje cinici, oni što se lože na apstraktne proteste iz apstraktnih razloga, oni što su svoju ljudskost, ako su je nekad i imali, negdje usput zaboravili, ne mogu i neće da razumiju. Pa makar gnjev i ne mogao vratiti posječeno drveće, taj gnjev stvara energiju koja je politička u izvornom značenju te riječi, energiju koja reintegriše polis, grad, zajednicu. Kao u varijaciji na staru poslovicu, kad više nema drveća, lakše se vidi šuma problema.