Rođena sam i živim u Vukovaru, mlada sam i obrazujem se i ono zbog čega sam se odlučila pisati ovaj tekst isključivo je zov razuma, na koji se jednostavno nisam mogla oglušiti jer mi nije dao mira i tjerao me da se pozovem na njega. To što sam iz Vukovara ne znači da mi nešto nedostaje, da me netko treba sažalijevati i posebno zbog toga poštovati. Ono što bih voljela jest da me se gleda kao svaku mladu osobu koja svome gradu želi lijepu sadašnjost i još ljepšu budućnost.
Moj dida je sidijo do mene na zidiću. Zidić je bijo u dvoru od didine kuće na Šolti. Dida je meni govorijo: „Viš, unukiću, ako se utvrdi da je cila jedna partija zločimačka organizacija, a ta je partija vodila cilu jednu državu, onda to automatički znači da je i cila ta država zločimačka! Bereš?“ Samo onda je njemu tata dobacijo priko stola: „O čemu ti to pričaš, majketi? Koja država?“ Dida je pogledao u tatu i rekao je: „Pa nacistička Njemačka! Koja drugo?“
Zbog novih tehnologija, nove organizacije rada i tržišnih kaprica, savremeni rad dobija sve više privremeni karakter, a radnik postaje sve manje zaštićen. Opšte osećanje nesigurnosti i njegove moguće posledice ostaju izvan dometa razmišljanja zastupnika novog liberalizma.
Nešto se, međutim, sada događa, čim Kusta daje ostavke i vrišti. Upućeni ljudi kažu da je došlo do trvenja između višegradskih lokalnih vlasti i znamenitoga redatelja oko nekih novaca. Osim toga, Mile Dodik je nešto izgubio na entuzijazmu, ali i na političkome legitimitetu i sada su mu Kustina posla zadnja briga. Beogradska nova koalicija na vlasti kao da je također izgubila zanimanje za Kustine megalomanije; teško da ima i novce, jer to košta. Kusta – koji je svakakav, ali glup nije – skužio je odmah da sve to ne sluti na dobro i nadigao preventivnu galamu: uvrijedio se, demisionira, samo što ne prijeti da će emigrirati u Rusiju kod Depardieua, jer da se u Srba svjetski priznati umjetnici ne cijene dovoljno.
Nekada davno, za osamdesetih godina, svake druge sedmice na drugom programu tadašnje zagrebačke televizije, u međurepubličkoj programskoj razmjeni, emitirana je emisija beogradske televizije Folk Parada.
Dobar način razmišljanja o ovome je da pomislite na Vudi Alena. On je neurotičan, zabrinut, ne zna šta dalje da radi. To se dešava u ekonomiji kada se pokvari bilans uspjeha. Ljudi su prestrašeni, ne troše, a što manje troše, i ljudi oko njih manje troše i ekonomija odjednom krene nizbrdicom. Posljedica toga je još gori bilans uspjeha, a ne bolji. Jer svi znamo da je bilans uspjeha bolji kad se dugovanja smanjuju, a ne kad rastu. U ovakvoj situaciji, u vudialenovskoj recesiji, ljudi ne troše, već štede. Ali ako ljudi štede i niko ne troši, kako održati makar i skroman nivo aktivnosti u ekonomiji? Neko mora trošiti, a ako vlada ne troši, ko hoće?
Samo u prošloj sedmici saznali smo ono što oduvijek znamo. Republika Srpska je ekonomski ruiniran i devastiran entitet. Zapravo, prošle nedjelje smo dobili brojčane koordinate naše propasti.
Započet ću suprostavljanjem dviju različitih koncepcija demokracije. Jedna bi bila ta u kojoj demokratsko društvo posjeduje sredstva pomoću kojih bi moglo sudjelovati na neki razuman način u upravljanju svojim poslovima, a informacije bi bile svima dostupne i besplatne. Druga koncepcija je ta u kojoj je javnost spriječena u upravljanju svojim poslovima, a informacije su strogo kontrolirane. Možda zvuči čudno, ali važno je znati da je druga koncepcija demokracije ona koja prevladava.