Eto zašto ne može postojati ujednačena i validna definicija života. Ali može nešto drugo. Može se pomjeriti ona granica na kojoj se dodiruju i prožimaju mladost i zrelo doba, odnosno zrelo doba i starost. I njihove brojne, jedva primjetne međunijanse. U skladu s tim mijenjaju se i dominantni stereotipi. Nekada je štap bio vodeći simbol starosti. Danas su to – teretana, botoks, estetska hirurgija, planinarenje, čudotvorne kreme...
Cijela je Bosna i Hercegovina blokirana u pat-poziciji, bez ikakvih izgleda da se iz nje izvuče. Rat je prema tome bio mila majka - svaki je rat bio, pa prošao – dok je pat po definiciji nerazriješiv, konačan u svojoj beskonačnosti. U patu, naime, nema pobjednika i poraženih, nema agresora i žrtava, nema tenkova i snajpera, nema granata i bombi, nema rovova i logora, nema UNPROFOR-a i pregovora, nema u patu ni patnih heroja ni patnih zločina, nema ni antipatnih demonstracija ni hipija što pjevaju "vodite ljubav, a ne pat", nema ukratko ničega.
Siromašnima ulaz zabranjen!To će uskoro pisati na Vrelu Bosne, ako Skupština sarajevskog kantona usvoji prijedlog Kantonalne javne ustanove za zaštićena prirodna područja Kantona Sarajevo da se za hodanje ovim dijelom grada mora platiti ulaznica. Jer je to zaštićeno prirodno područje, spomenik treće kategorije zaštite zbog hidrološke vrijednosti, kaovodozaštitna zona kojoj trenutno prijeti veoma velik broj posjetilaca, jer građani vrše veliki pritisak na prirodu.
Ovih dana, region je obišla fotografija murala u Andrićgradu. Autor je turio na isti Milorada Dodika, Emira Kusturicu, Čaka Norisa, Novaka Đokovića i Moniku Beluči. Ostali su više-manje nepoznati.
Genocid. Riječ koja se u posljednje vrijeme toliko često upotrebljava u političkom, kao i javnom diskursu. Riječ koja podjednako na svim nivoima različitosti lica i dijaloga gotovo bez izostanka izaziva žustre polemike. Riječ o kojoj svako ima (preizražen) stav. Riječ koja donosi presudu. Vrlo tešku. Riječ koja obiluje emocionalnim nabojem. Do te mjere da za nju čini se nije ni potrebno ikakvo znanje. Čini se svi znamo šta znači ta riječ. Genocid. Biće da se ona može čak i intuitivno spoznati. Najzad, to je Riječ kojom bi svaki vodeći političar bivših država koje su međusobno ratovale na ovim prostorima, htio presuditi suprotnoj strani
U predvečerje četrdesetpetogodišnjice početka studentske pobune u Beogradu, dobila sam neočekivano priznanje za svoje zasluge u slovenačkoj pobuni: neko je na našim prozorima iscrtao noću kukaste krstove, nešto uvreda i poveći falus kao označitelj cele poruke...
Meni je kad god odem iz Hrvatske najveća trauma vratiti se doma. Čim sam ušla u kuću uključila sam teve. Na ekranu Mima Simić, Lezba Nacionale. Lezba na Jutu? Kad je u Hrvatskoj izborna šutnja onda šansu na Hrvatskoj televiziji dobiju lezbe. Nije često ali čovjeka veseli. Mima mi je bila draga.
Mnoge Općine u našoj zemlji podsjećaju na jedan obiteljski dnevni boravak. Dođeš svojoj rodbini u goste i ostaneš malo duže. Prespavaš jednu noć, dvije, mjesec, dva i onda se to oduži na godine i godine. U ovom slučaju u Općini ti radi tata, mama, rođak, ti dođeš kod njega i tamo ostaneš. U bankama ista stvar, trgovine, trgovački centri, pekare, sportski tereni. Sve je to isto samo što je skala problema promjenjiva ili u boljem slučaju nemjerljiva.