Olujni oblaci koje stvaraju izuzetno snažni šumski požari mogu dodatno ubrzati širenje vatre, izazvati udare vjetra, munje i nove požare kilometrima ispred glavnog vatrenog fronta. Naučnici upozoravaju da bi ova pojava mogla postati sve češća u Evropi, piše Newscientist.com
Pirokumulonimbus, ogromni olujni oblak koji nastaje iznad intenzivnog požara, prvi put je u Francuskoj zabilježen radarom.
Ovi opasni „vatreni oblaci“, sastavljeni od vrelog vazduha, dima i vlage, mogu snažnim vjetrovima i raznošenjem užarenih čestica dodatno ubrzati širenje požara. Stručnjaci očekuju da će se, usljed sve većih i intenzivnijih požara, u Evropi pojavljivati sve češće.
„Nastaje nagnuti stub koji usisava vazduh, a zatim izbacuje žar ispred požara. Istovremeno se stvaraju munje koje mogu zapaliti vegetaciju ispred vatrene linije. Takve ćelije praktično je nemoguće zaustaviti“, objašnjava Jean-Baptiste Filippi sa Univerziteta Korzika.
„Ne možete zaustaviti oluju, kao što ne možete zaustaviti ni snažnu vatrenu oluju.“
Francuska se, paralelno sa velikim požarima u Španiji, suočavala sa katastrofalnim požarom u regiji Gironde. Predsjednik Emmanuel Macron opisao ga je kao jednu od najtežih kriza u zemlji od Drugog svjetskog rata.
Požar je bio zahvatio više od 420 kvadratnih kilometara, približio se na oko 15 kilometara od Bordeauxa i prisilio približno 220.000 ljudi da napuste svoje domove.
Prema navodima regionalnih zvaničnika, požar je 24. jula proizveo jedan pirokumulonimbus, a dan kasnije i drugi. Žar i udari munja zatim su izazvali nove požare u okolini glavnog požarišta.
„Ponovo smo se suočili sa vatrenom olujom, istim nevjerovatnim, dosad nepoznatim fenomenom koji smo vidjeli nekoliko dana ranije. Shvatili smo da ulazimo u potpuno novu dimenziju“, rekla je tom prilikom prefektica Gironde Sophie Brocas.
Filippi smatra da je pravo čudo što u požaru koji je dodatno podstakao pirokumulonimbus zasad nije bilo ljudskih žrtava.
„Zmaj koji bljuje vatru“
Pirokumulonimbus se ponekad naziva i „zmajem među oblacima koji bljuje vatru“. Ova pojava najčešće je zabilježena iznad velikih požara u šumama Sjeverne Amerike, Sibira i Australije.
Takvi oblaci dodatno su pojačali neke od najrazornijih požara u novijoj istoriji, među kojima su požari „Crne subote“ u Australiji 2009. godine, kada su poginule 173 osobe, kao i požar koji je 2016. godine opustošio kanadski grad Fort McMurray.
Rekordni požari u Kanadi 2023. godine proizveli su čak 142 ovakve oluje.
U Evropi je do sada potvrđeno tek nekoliko pirokumulonimbusa, uglavnom u Španiji i Portugalu. Jedan je nastao tokom katastrofalnog požara u Pedrógão Grandeu 2017. godine, u kojem je uništeno nekoliko stotina kuća, a poginulo 66 ljudi.
Međutim, stručnjaci upozoravaju da se situacija mijenja.
„Potrebno je da se istovremeno pojave dva uslova: ekstremno snažan izvor toplote i nestabilna atmosfera koja reaguje sa požarom“, objašnjava Francesca Di Giuseppe iz Evropskog centra za srednjoročne vremenske prognoze.
„Ako se količina toplote koju požari oslobađaju bude povećavala, kao što pokazuju naše projekcije, ovakvih događaja biće više.“
Kako nastaje vatrena oluja
Proces počinje kada temperature u požaru, koje mogu dostići i 800 stepeni Celzijusa, potisnu ogroman stub dima visoko u atmosferu.
Dok se vreli vazduh podiže i hladi, vodena para kondenzuje se na česticama pepela. Tako nastaju pirokumulusni oblaci, slični uobičajenim bijelim ljetnim oblacima, ali smeđe ili sive boje.
Ako je stub vazduha dovoljno vruć, a atmosfera dovoljno nestabilna, oblak može nastaviti da raste sve do gornjih slojeva troposfere, na visinu od oko 10.000 metara, na kojoj obično lete putnički avioni.
Ponekad prodire i u stratosferu, unoseći u atmosferu količinu dima uporedivu sa umjerenom vulkanskom erupcijom.
Pirokumulonimbus nastaje kada sudaranje čestica leda u oblaku stvori električni naboj, grmljavinu i munje.
Iako kiša iz ovakvih oblaka često ispari prije nego što stigne do tla, oluja iznad požara stvara sopstveni vremenski sistem.
Snažno uzlazno strujanje usisava vazduh prema požaru i raspiruje plamen vjetrovima koji mogu dostići brzinu od 160 kilometara na čas. Prema Filippiju, takvi vjetrovi mogu ubrzati širenje požara i do pet puta.
Istovremeno, snažna silazna strujanja stvaraju nepredvidive udare vjetra koji raznose žar i pale nova požarišta. Desetine udara munje mogu zapaliti vegetaciju i do 100 kilometara ispred glavnog požara.
Vatrena oluja može stvoriti i vatrena tornada, vrtloge plamena koji se brzo kreću i dodatno otežavaju gašenje.
Kako vjetar, žar i munje šire požar, on oslobađa još više toplote i dima, čime se stvara začarani krug koji može trajati satima.
Vatrogasci nemoćni pred promjenama pravca
Vjetrovi u višim slojevima atmosfere, kao i nepredvidivi udari pri tlu, mogu iznenada promijeniti smjer požara. Zbog toga je gotovo nemoguće predvidjeti njegovo kretanje, zaustaviti ubrzavanje vatre ili precizno planirati evakuaciju stanovništva.
„Vatreni front neprekidno mijenja pravac. Ne možemo mu se direktno suprotstaviti. To je borba Davida protiv Golijata“, rekao je Eric Brocardi iz francuske Nacionalne federacije vatrogasaca.
Istraživanja pokazuju da su se stubovi dima iznad požara na zapadu Sjedinjenih Američkih Država od 2003. godine podizali na sve veće visine, stvarajući sve više pirokumulonimbusa. Očekuje se da će se taj trend nastaviti.
Slični uslovi sve češće se pojavljuju i u Evropi, kontinentu koji se zagrijava brže od globalnog prosjeka i suočava se sa sve intenzivnijim toplotnim talasima i požarima.
Dodatni problem predstavlja takozvani „klimatski bič“ – nagli prelazak iz jednog ekstrema u drugi. Vlažno proljeće može podstaći bujan rast vegetacije, a zatim je ekstremna ljetna vrućina potpuno isušiti i pretvoriti u gorivo za požare.
„Moramo se prilagoditi i pripremiti“, poručuje Filippi. „Potrebno je smanjiti količinu zapaljive vegetacije oko kuća i učiniti objekte otpornijim na požare.“