Ponose se patnjama svojih predaka, petstogodišnjim robovanjem. Moj rod pati otkad postoji, pamtimo mi i dandanji i robujemo, pa mi to nikad ne udarismo na velika zvona
Šta sve nismo smislili da prizovemo sreću! Ali šta je sreća? Da li su to ljubav, novac, djeca, posao, patriotizam? Da li je to 10.000.000 na lotou? Sreća je varljiva roba. To može biti i iskren razgovor sa prijateljem. Ili sa par novčića pomoći nekom bolesnom mališanu da ode na liječenje koje mu uskraćuje sistem. Sreća je, kažu, poput droge, nikad je nije dosta i jedna doza vapi za drugom. Jesmo li uopšte sposobni za trajnu i konačnu sreću?
“Paradoks je”, otkriva lingvist Claude Hagège, “što ljudi koji danas provode amerikanizaciju i promiču engleski jezik nisu Amerikanci.” Srećom, oni koji nisu Francuzi – naročito ljudi iz Afrike i Kvebeka – omogućili su kulturnoj raznolikosti da i dalje cvate. Upravo bi njihova tvrdoglavost trebala nadahnuti odgovorne političare, a nikako samodopadni fatalizam nekolicine akademika.
Čemu uopšte zakletva, koja će se prije ili kasnije prekršiti, kao što su je na primjer prekršili svi koji nisu čuvali bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti i slobodu svoje domovine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i ostale tekovine socijalističke revolucije? Čemu ta pedagoška ucjena, na silu ugurana u dječija usta kao džem, kao da se ne može voljeti priroda i biti dobar drug i ljubiti istina i pravda i jednakost bez pompezne inicijacije u režiji osvjedočenih krivokletnika?
U Bosni i Hercegovini, kad god nestane raspoloživog streljiva, a boga mi i ćoraka, ratuje se kinematografijom. I dok je Branko Miljković lamentirao kako ga „ubi prejaka reč“ , BiH političare motiviše slab ili jak film. Komšića kobiva „ubi Kusturičin film“.
Egipatska armija, ista ona koja je slavno odbila da puca u narod u umirućim danima režima Husnija Mubaraka, sada se ne ustručava da po Kairu koristi bojevu municiju.
Nema slavna hrvatska ekonomija od njih baš nikakve koristi. Naprotiv: bosanskohercegovački turisti najčešće se vraćaju s više para nego što su ih donijeli. Jer oni, kako je poznato, ne samo da jedu i piju ono što su donijeli u gepeku nego i kradu.
Kako smo uopće živi dočekali dvadeset prvo stoljeće? – pomislio sam ove subote, gledajući Hrvate kako na parkiralištima velikih tržnih centara trpaju u automobile zalihe tjestenine, gajbe vode, baterijske lampe, agregate, lopate, kompase i lovačke puške, sve dakle što je čovjeku potrebno da preživi ciklonu Jakob, tradicionalnu ljetnu Oluju Stoljeća.
Onaj koji je lovio i onaj koji je crtao lovinu bili su uvek dva različita čoveka jer intelektualcu, osim retkom tipu „funkcionalnog mislioca“, veoma nedostaje praksa. Pečat tome udarili su stari Grci, koji su sa podjednakim prezirom gledali na rad i na onaniju, povezujući ih, naročito ovo drugo, s bednim životarenjem satira i robova.