Kolumne

Ivan Ergić, nekadašnji igrač Juventusa, Basela i Bursaspora, daje svoje viđenje veza između profesionalnog sporta i nacionalizma te uloge sporta kao mehanizma normalizacije agresivne kompetitivnosti kao kapitalističkog društvenog ideala

Svaki napredak u istraživanju koji dodaje novu komplikaciju našem razumevanju onoga što se dogodilo na nacističkoj strani, ili na strani žrtava, može potencijalno da uzdrma našu moralnu sigurnost zašto se to desilo, zamagljujući realnost i suštinsku neobjašnjivost antisemitskog eliminacionizma.

Zbog čega ih toliko zanima ono što dvojica muškaraca ili dvije žene, ili sedmorica muškaraca i sedam žena, jedni drugima rade dok rade one stvari? Odakle crkvenim ljudima, hrvatskim puritancima i njuškalima potreba da se bave tom vrstom pornografije? Ako im je namjera da nas sablaznu, to im uspijeva. Jer, doista, ima li išta sablažnjivije nego kad svećenik opisuje ili metaforizira seksualni čin? Svejedno je hoće li što biti straight, bisex ili gay pornografija, jednako je neugodno kada crkvenjaci, konzervativni starci i puritanci pripovijedaju o seksu.

Svaki narod ima svoga Šimunića. Svaka etnija na ovom prostoru stvara svoje ustaše-četnike. Potpuno je svejedno kad voz prelazi u vlak, sve dok gazi nacionalističkim tračnicama..

Vjerujemo kako svijet napreduje, paralelno sa snagama neslobode i smrti koje zamračuju historiju – pojavljuje se snaga života i uvjerenja, ogromni pokret emancipacije koji nazivamo kulturom i koji je istovremeno plod slobode stvaranja i slobode rada.

Da bi netko negirao politički kontekst nacističkog pozdrava, morao bi biti jako, jako glup

Prava je, naime, istina da Milorad Dodik na čelu Republike Srpske zapravo i postoji i opstoji zahvaljujući gotovo isključivo "politici u Sarajevu", kojoj Mile kao "unutrašnji neprijatelj" treba jednako koliko i ona njemu, da se međusobno tako optužujući zajedno drže dovoljno daleko od svake ideje uređene pravne države, od koje i jedni i drugi - i "politika u Sarajevu" i ona u Banjoj Luci - bježe kao vrag od tamjana.

Ovih posljednjih mjesec-dva, na RTRS-u sve „pršti“ od izmjena, smjena, zamjena, rokada, iza kojih stoji dolazak novog direktora, Rajka Radovanovića.

Da, ja jesam da Hrvatska potroši zadnju paru na nogomet, samo to može usrećiti sve Hrvate i sve Hrvatice. I nije istina da je poklič, za dom spremni, faši poklič, to se urla kad netko nekoga na smrt jebe. A mi Hrvati najviše na svijetu volimo kad nas jebu. Do posljednjeg daha. Našeg.