Zahvaljujući njemu, Bosna i Hercegovina dobija tako gizdave nove džamije - eno ih u Sarajevu točno jedna po kvadratnom kilometru - a Srbija pare. Ozbiljan je to, priznat ćete, diplomatsko-poslovni genij. Poznavajući ga, jebite me ako na kraju - po isteku grejs perioda od deset godina - Bosni i Hercegovini ne stigne na naplatu i onih milijardu dolara kredita što ga je Vučić dobio na Njutnu po kvadratnom metru.
Osnova čovekovog postojanja su emocije. Dok informacija iz okruženja stigne do logičke obrade, ona je već uveliko procesirana u limbičkom mozgu. Kao takvo, sopstveno mišljenje je samo dodatni alat za snalaženje u okruženju. Alat koji je pogodan da se njime služimo, ali vrlo nepogodan da u njega verujemo.
Ja sam već u to doba bio raskrstio sa svojom familijom, što znači da me je otac ostavio na čekaonici, u stanu koji pripada nekom drugom, a Biban je došao jednu noć, pun votke, ćevapa i olovaka (?!) – igrao je “Bingo” na Željezničkoj stanici, i za promjenu dobio. Pod rukom mu je, takođe, bila Beograđanka, Milica (gdje je samo nađe?) a pošto je opet umirao od neke neizlječive bolesti, ja sam morao mrdnuti dupe da spavam u kuhinji…
Antikvarnice danas nestaju brže i od regularnih knjižara. Do pre deset godina, bio ih je priličan broj u svakom gradu, pa čak i u nekim manjim mestima, i usluživale su klijentelu ljubitelja knjiga koji su navraćali tragajući za nekom retkom starom knjigom, ili prosto da ubiju vreme. I dok su bile popularne, uvek sam se pitao kako njihovi vlasnici preživljavaju, jer njihove malobrojne mušterije obično nisu ništa kupovale, a i kada jesu to je bilo za jedva nekoliko dolara
A onda se iznenada proširila vijest da se u zračnoj luci Kingsford-Smith u Sydneyu pojavio hrvatski premijer Zoran Milanović. Tako će u historijskim knjigama započinjati priča o “Black Saturday”, Crnoj suboti 2014. godine, kad je u desetodnevnu posjetu Australiji i Novom Zelandu stigao predsjednik hrvatske Vlade. “The Last Week”, “Sedam Sudnjih dana”, “Sedam dana koji su ubili australski san”, bit će najčešći naslovi pripovijesti koje će se čitati kao uzbudljiv ekonomski triler.
Žene koje su odgojile muškarce koji vole i poštuju žene su istinske heroine svakog vremena. Ponosna sam što sam jedna od njih. Moj sin je muškarac koji voli žene, bori se za njihova prava i sve je ono što drugi oko njega nisu. Samo zbog toga ja se svom odrazu u ogledalu svako jutro poklonim i kažem: “Ženo, carice!”
Ono što se čini (uglavnom nespoznatom) specifičnošću sadašnjih zbivanja iskazuje se u novome odnosu spram legitimacije vlasti. Za razliku od – gotovo rutinskih – „single issue“ prosvjeda, koji karakteriziraju više-manje demokratsko funkcioniranje političke zajednice, i načelno ne dovode legitimaciju vlasti u pitanje, prosvjedi koji su usmjereni neposredno na smjenu vlasti svagda se moraju koncentrirati upravo na legitimacijski kompleks. Posljednja je dva stoljeća uobičajeni obrazac dokidanja legitimacije postojeće vlasti bio sažet u jednostavnoj paroli: „Dolje nenarodna (nedemokratska) vlast!“
Prije svega, pokazalo se kako građani, za razliku od političkih elita, imaju nešto drugačije prioritete: prvo pošten i isto tako plaćen posao, plus sve što uz njega ide, pa onda kantoni, entiteti, Dayton, konstitutivni narodi, Sejdić, Finci i tako dalje. Potvrdilo se, zatim ili prije toga, nije važno, bitno je da više nema dvojbi, kako smo umjesto planske privrede i socijalističkog samoupravljanja, dobili mindersku privatizaciju u kojoj je podobnim pružena prilika da sami upravljaju općim dobrom i, naravno, u svoju korist i na našu štetu.