Sestra Rozarija prije spavanja obožava čitati novine. Sobu u samostanu Svete Klare, još otkad se zaredila prije sedam godina, dijeli sa sestrom Lucijom, bljedunjavom plavušom blage naravi i prćasta nosa.
Za Hrvate Ukrajina postoji tek kada se na Krimu pojave četnici. Tačnije, kada ih tamo uspije pronaći naš sjajni fotograf i putopisac Srđan Vrančić. Četnici su, napokon, nešto poznato u toj masi nepoznatih i nejasnih podataka, o zemlji o kojoj jednakog pojma nemaju urednici i gledatelji Hrvatske televizije, kao ni hrvatski premijer i njegova ministrica vanjskih poslova profesorica Pusić – u privremenom detašmanu u Čileu, jer urednici, gledatelji i hrvatski ministri i ministrice ne žele ništa znati, jer im je javljeno da se “u ovih 10, 11 dana, procjena je, neće ništa događati”. Osim ako četnici ne stignu na Krim. A nakon što otamo odu, opet više neće biti ni Krima, ni Ukrajine.
Prije tačno 5 godina, Aleksandar Vučić učestvovao je u rijalitiju „Plesom do snova“. Tada drugi čovjek vječite opozicije i odbjegli radikal, dečko koji obećava i ništa više od toga, nije ni mogao pomisliti će za pet godina sanjati svoj san.
U složenom sistemu uzroka i posljedica Prvog svjetskog rata, nacionalne istorijske perspektive još uvek se bitno razlikuju. Na istoričarima je da ih kombinuju poput slagalice da bi dobili sveobuhvatnu sliku događaja.
Građani Srbije izabrali su na poslednjim izborima drugačije. Njima je obećana nova utopija i oni su je u potpunosti prigrlili. Ta utopija ih je vrebala sa svakog ekrana i svakog bilborda. Sa svakog naslova dnevnih novina i iz svakog teksta „uglednih“ analitičara. Ona je bila nova anestezija za osiromašene ljude, čista i efikasna. I kao i prethodna, ona vodi izgradnji „nove srpske države“.
“Sunday Telegraph je na čitavoj stranio objavio spisak ljudi koje njihovi čitaoci smatraju ‘nacionalnim institucijama’“, piše Toni Ben u najnovijoj i poslednjoj knjizi svojih dnevnika. “I mene su izabrali. Ako sam ja nacionalna institucija u Telegrafu, nešto ne valja. Sve se prašta kad čovek ostari.”
Mlada generacija ne želi da živi u zemlji u kojoj će gladovati i sljedećih dvadeset ili trideset godina i zato u zabrinjavajuće velikom procentu namjerava otići tamo gdje će imati posla i kruha. Ko će onda ostati? I koliko god broj demonstranata bio neveliki, oni su personifikacija stotina hiljada osiromašenih građana bez budućnosti i nade, a na ulice ih je izveo jedan te isti gnjev, gnjev stomaka.
Među fudbalskim reprezentativcima Bosne i Hercegovine, očito, ima onih sa gastarbajterskim manirima: sve što ne smiju u klubovima – a ne smiju ništa osim raditi svoj posao – gledaju da istjeraju u reprezentaciji. Hladni profesionalci postaju bezobrazni amateri kada obuku dres čije se nošenje ne plaća.