A onaj hrvatski katolik – jedinka s malim k – opskrbljen papučama, grickalicama, vjerom i drugim malograđanskim potrepštinama, putovat će pred tv-ekranom od jedne do druge koncelebrirane farse, konzumirati redovite porcije prijekih poslanica, otkrivati gdje je koji pop određenog dana prdnuo, saznavati da je homoseksualnost patološka devijacija, da je abortus zvjerski zločin, da je izvanbračna zajednica utočište izroda, da su djeca bez vjeronaučne poduke socijalni gubavci, da je masturbacija smrtni grijeh...
U main stream kritici, koja se naziva građanskom, preživela je deviza da su sve stranke iste, pa se zato ne treba uzbuđivati oko predstojećih izbora. Nema potrebe menjati stav od prošli put: ubaciti beli list ili ostati kod kuće. Ne sporeći pravo na takav izbor, pokušaću da pokažem da je percepcija – sve je ostalo isto, ne samo netačna, nego nehotice otvara vrata nadolazećoj represiji.
Ove je slike Neja Markičević snimila u Donjoj Stubici. Pregaženom bijelom psu, koji leži pokraj ceste, prišao je njegov crni drug. Ne znamo ništa o pasjem doživljaju smrti. Samo malo više znamo o pasjoj žalosti. I o tome mogu li psi zamišljati i osjećati svijet koji mi zamišljamo i osjećamo.
Moja tridesetogodišnja susjeda već četvrtu godinu doji sina. Danas je dojenje nešto što se očekuje od svake mlade mame pa je mojoj susjedi najmanji problem izvući sisu na svakom mjestu da bi sinčiću začepila gladnu, žednu ili nervoznu labrnju. Ponekad, kad to ne mogu izbjeći, s njom popijem kavu.
Nazdravimo nezavisnosti od Zemaljskog muzeja i spomen-parka na Vracama. Neka čin-čin zagluši pjesme obnove i izgradnje, zapjevajmo himnu bez teksta nezavisnu od antifašizma, budimo optimisti: jeste sve manje radnika, ali je sve više vjernika.Živjela nezavisnost od kinoteke, i od mladih gorana, i od sindikalnih zimnica, i od obrazovnog programa.Nazdravimo zavisnosti od eura, Brisela, NATO-a i Haga. Daleko od spaljenih i napuštenih domova naša djeca nezavisna od budućnosti ogledaju se u cipelama mafijaša. Živjela.
Možda je naša večita adolescencija nešto sasvim suprotno: ne dokaz napretka, nego još jedan pokazatelj opšte regresije. Uvek je najlakše ne činiti ništa, kako u roditeljstvu, tako i u bankarstvu, javnom obrazovanju i zaštiti životne sredine. Nedostatak discipline ovih dana je vidljiv u praktično svakom domenu američkog društva. Zašto je to tako predstavlja mnogo veće pitanje, o kojem treba razmišljati dok iznosimo smeće i vezujemo svojoj deci pertle
Ovih dana s nevericom gledam u silne knjige na mojim policama, od debelih romana i memoara do dela velikih filozofa, i pitam se da li je stvarno moguće da sam odvajao nedelje pa čak i mesece da ih pročitam. Znam da jesam, ali samo zato što, kad ih otvorim, otkrivam podvučene pasuse i rečenice kojih se pri ponovnom čitanju sećam bolje nego zapleta, likova i ideja iz ovih knjiga. Ponekad se čini da su trajniji utisak na moje čitalačko nepce, da upotrebim kulinarski izraz, ostavile mrvice rasute po stolu, pre nego čitav obrok.