"Ne sam, Safete!", čuvena je sentenca Mladena Delića s one utakmice protiv Bugarske, što je ušla u narodni jezik kao i ona druga, "ljudi moji, je li to moguće". "Ne sam, Safete" u suvremenoj je nogometnoj taktici šifra za igru s dva napadača. Znali su to, najzad, i Safetovi roditelji u Zavidovićima, kad im se rodio mali Sead - "Ne sam, Seade!" – pa mu napravili brata. "Ne sam, Safete!" Je li to moguće? Naravno da jest. Treba vam samo Sušić.
Nikada kao danas etnička/nacionalna višestrukost nije imala jasniji i oštriji oblik društvene fragmentiranosti, i nikada kao danas disparatne percepcije zemlje, historije i kulture nisu tako ultimativno utjecale na formuliranje političkih ciljeva u Bosni i Hercegovini.
Ta, kako da izgubi izbore čovjek koji je glavni Baja, koji pije rujni „Tvrdoš“ sa vladikom Grigorijem i Nemanjom Kusturicom, koji očijuka sa Anđelinom Džoli, koji stigne da se fotka sa udruženjem žena SNSD-a, koji onako usput napljuje Bosića, ispsuje pokojeg novinara i proglasi pola države za izdajnike i strane plaćenike!?
„Bolelo je i zauvek je“ – zapisala je setna Sisi (Sissi) u dnevniku, zapitana kako se oseća, onog dana kad je završena komplikovana višebojna tetovaža na njenom boku i stomaku: grana trešnje u cvatu, koja se najsmelijim pupoljcima pruža niz struk, skroz nadomak pupka. Za tetovažu niko ne sme da zna, čak ni najbliža dvorska dama. Sisin struk je slavan, uzan kao u ose.
Godine 1934, Herbert Džordž Vels je došao u Moskvu da se sastane sa sovjetskim piscima zainteresovanim da se priključe Međunarodnom PEN klubu, na čijem je čelu u to vreme bio on.
Lepota je uvek gonjena i lepota je uvek svesna sama sebe. Ja sam oduvek znala da sam sazdana od najfinijeg kamena i da je sva moja odežda božije tkanje položeno na moje dugo, meko tijelo...
Djevojčica po imenu Phyllis napisala je pristojno pismo Albertu Einsteinu početkom 1936. godine, želeći od njega dobiti odgovor na pitanje mole li se naučnici, odnosno je li moguće "vjerovati" i u nauku i u religiju.