Čudne su te katastrofe. Mali ljudi nazivaju onaj broj i na karticu kupuju ono što unesrećenima treba. Pelene, uloške, sapun, rukavice, čizme, lopate… Mali ljudi znaju biti smiješni. Moja prijateljica Tanja, ne znate je, za unesrećene je složila na hrpu deset tamnocrvenih ručnika, njoj najdražih, otišla je u Trst po šagete, pene, deterdžent, sok od rajčice u limenkama, tekući sapun… Blažena kartica. A onda joj je, nenajavljen, na vrata banuo sin. Živi kod oca. Zaprepastio se: “Mama! Ja nemam dva normalna ručnika, u frižideru imam tri mrkve, jesi li normalna?”
Sin studira i radi za Todorića. Todorić ima nekakvu telekompaniju, u njoj studenti robijaju noću i danju, ako bude sreće možda će jednom i dobiti neku siću. “Glavno da radi”, govori mi Tanja koja, užasnuta smakom svijeta u Slavoniji, ne vidi da joj se davi vlastiti sin.
Da li smo mi na ovim prostorima topli ili ipak samo glupi?
Iz godine u godinu postajemo sve siromašniji. Svaka nam se tuđa nesreća čini gorom od one u kojoj sami živimo. Ako su jadnici u poplavi izgubili sve i nikad se više neće vratiti svojim kućama zašto bismo bili nesretni mi koji samo nikad nećemo dobiti posao i kojima je banka otela stan? Nije banka potop.
Čudno. Banke su u Hrvatskoj u crno zavile i još uvijek u crno zavijaju više ljudi nego tri ovakva potopa. Ni ovima koji su ostali bez ičega one neće ništa oprostiti. Jadnici će dobiti “poček”. Zašto u Hrvatskoj za njihove žrtve nitko besplatno ne svira? Zašto zločini hrvatskih banaka nikad nisu proglašeni elementarnom nepogodom? Zato jer su krediti bili naš izbor? Tko nas je tjerao da kupujemo stan u švicarcima?
Još smo uvijek životinje. Ne prepoznajemo sofisticirane načine ubijanja. Blago nama. Tako nam malo treba. Daj nam na ekranu leš krave koji voda nosi i zaboravit ćemo na leš rođene matere koja je u bolnici crknula od sepse. Zato jer naša mrtva mama nije bila na televiziji?
Neka smo opušteni. Neka smo slijepi. Kamo bismo završili kad bismo svoju osobnu nesreću doživljavali previše osobno?
Tekst je preuzet sa bloga autorke