Kad je uragan Katrina krajem avgusta 2005. pogodio južnu obalu SAD i potopio 80% grada New Orleansa, škotski geograf Neil Smith napisao je nešto što je na prvi pogled moglo zvučati kao hereza: nema takve stvari kao što je “prirodna katastrofa”. Upravo je rasna i tržišna politika Bushove administracije najsiromašnije stanovništvo New Orleansa učinila najranjivijim na katastrofu.
Slično je konstatovao Peter Hallward 2010. godine u povodu razornog zemljotresa na Haitiju, tvrdivši da nije slučajno da Port-au-Prince izgleda kao ratna zona i da je veći dio štete koju je prouzrokovao zemljotres sve samo ne “prirodna katastrofa” već posljedica dugačke i ružne istorijske sekvence. Drugim riječima, “prirodna katastrofa” ujedno je rezultat kolonijalne prošlosti Haitija.
Katastrofe su omogućene
Talas poplava koji je nedavno pogodio dio zemalja Balkana, nažalost, spada u taj nesretni niz katastrofa i ponovo potvrđuje ono što još uvijek “očito nije očito”: Balkan NIJE pogodila “prirodna katastrofa”.
“Bivša Jugoslavija imala je jedan od najrazvijenijih sistema navodnjavanja i odvodnje”, rekao je za Reuters – ne nekakav jugonostalgičar sa Balkana, već Holger Kray, zadužen za poljoprivredu i ruralni razvoj Evrope i Centralne Azije u Svjetskoj banci.
“Nažalost, ti sistemi su uništeni”, dodao je Kray i objasnio da se to nije dogodilo samo zbog budžetskih manjkova, već i zbog promjena u upravljanju tim sistemima.
Još prije dvije godine srpska Politika objavila je članak pod naslovom “Hidrograđevinska preduzeća na rubu propasti”, koji je već tada potvrdio ono na šta upozoravaju čak i iz Svjetske banke. Krajem osamdesetih perspektiva vodoprivrednih poduzeća bila je dobra, samo u Srbiji planiralo se podizanje još 34 brane i uređenje plovnih puteva Dunava i Save, uredno se odvajalo za redovno održavanje riječnih ruta, nasipa, brana i kanala. Do danas, sazidano je svega pet-šest brana.
Zašto? Zato jer država odvaja sve manje novca, a ostatak investicija kreditiraju stranci. Novi su vlasnici, kako objašnjava direktor “Regulacije” iz Sremske Mitrovice, “bili zainteresovaniji za ispumpavanje novca iz firmi više nego za ispumpavanja mulja iz rečnih korita i ostaloga što spada u opis vodoprivrednih poslova”.
I što voda više nestaje, na površinu dolaze sve veći valovi dokumenata koji pokazuju kako je “prirodna katastrofa” sve samo ne “prirodna”, već omogućena – kao i obično na Balkanu – tranzicijskim periodom 90-ih.
Iz Hrvatske recimo dolaze vijesti da su Hrvatske vode namjestile 29 konkursa za 2,5 milijardi kuna. Poslove za odbranu od poplava dobilo je sedam firmi koje su donatori Hrvatske seljačke stranke koja posve kontroliše državno preduzeće. Iz Bosne i Hercegovine pak stižu vijesti da je u zadnje dvije godine nestalo čak 36 miliona KM namijenjenih zaštiti i spašavanju. I u Srbiji su tačno prije dvije godine alocirana sredstva koja su zakonom predviđena za vodoprivredu.
Ukratko, sve zemlje bivše Jugoslavije, koja je imala jedan od najrazvijenijih vodoprivrednih sistema, drastično smanjuju ionako skromna sredstva za vodoprivredu.
Priča je tipično balkanska: u jeku tranzicionog perioda 90-ih radikalno se smanjuje uloga državnih preduzeća, koja se zatim privatizuju i eliminišu. Pod krinkom da će “nevidljiva ruka” tržišta bolje regulisati ono što bi trebao biti javni interes od najvećeg značaja. Kao rezultat imamo Đokovića koji donira novce od teniskog turnira ili Kusturicu koji posuđuje svoje privatne helikoptere. Jer država to nije u stanju.
Tranzicija gora od poplave
Poplave koje su pogodile Balkan trebale bi poslužiti kao upozorenje: ako smo sada bili svjedoci kako je uništenje vodoprivrede rezultiralo ovakvom katastrofom, šta će se tek dogoditi u skoroj budućnosti kada uvidimo do kojih je razmjera dovela privatizacija zdravstva i obrazovanja, željeznica i energetike? Ako smo sada bili svjedocima impotencije države, šta će se tek dogoditi kada korupcija i sistemska privatizacija dokrajče i ono malo države čija je funkcija nekoć zaista bila da odbrani čak i od poplava?
Kada je 1755. Lisabon pogodio jedan od najrazornijih zemljotresa u nedavnoj ljudskoj istoriji, teolozi su se – kao i obično – takmičili u bizarnim tumačenjima. Na kraju je prevladalo tumačenje po kojem je zemljotres dvostruki dar Neba. S jedne strane, zemljotres je kaznio sve transgresije – naravno, ne kolonijalizam, već prije svega multikulturalizam i sve što dolazi uz njega: bujanje trgovine i seksa, dolazak novih začina, droga i alkohola u Evropu, itd. S druge strane, zemljotres je služio kao pouka svima koji su smatrali da je Bog mrtav i da više ne igra nikakvu bitnu ulogu.
Među rijetkim trezvenim umovima bili su, dakako Kant i Leibniz. Kant je iznio tada blasfemičnu tvrdnju da zemljotresi nisu natprirodne pojave, a kako bi to dokazao čak je i ponudio upute za eksperiment. Sve što je potrebno za mali zemljotres jest dvadesetak kilograma sumpora, otprilike ista količina željeza i zatim sve zajedno promiješati s vodom i staviti pod zemlju.
Premda se njegova teorija na kraju pokazala pogrešnom, taj mali Kantov knjižuljak predstavlja početak naučne geografije u Njemačkoj, pa čak i početak seizmologije. Leibniz je otišao korak dalje i ustvrdio da su “Kaligula ili Neron, prouzročili više zla nego jedan zemljotres”.
I danas treba, da tako kažemo, vratiti Bogu ono što je božje, a poplavama ono što ima veze s poplavama. Nakon vala zadovoljstva zbog ponovno pronađene solidarnosti na prostoru bivše Jugoslavije, valjalo bi ponoviti i Kantovu i Leibnizovu gestu.
S jedne strane, kantovskim eksperimentom bi se lako dalo dokazati da će nasip popustiti ako netko krade šljunak ili ako država drastično smanjuje ulaganja u obranu od poplava.
S druge strane, parafrizirajući Leibniza, ovo je trenutak da konačno kažemo da su tranzicijski muljatori Balkana prouzročili više zla nego najgore poplave u zadnjih 120 godina.