Osim toga, vlada opšta saglasnost da Sjedinjene Države moraju da „održe svoju dominaciju“, jer je „američka hegemonija održavala regionalni mir i stabilnosti“ – što je stručni izraz za pokoravanje američkim zahtevima.Uzgred, svet ne misli tako i smatra SAD „parijom“ i „najvećom pretnjom svetskom miru“, u čemu joj u anketama niko nije ni blizu. Ali šta zna svet?
Kad im djeca budu radila dvadeset sati dnevno za tristo eura, kad budu roditelji te djece u zlatu plaćali odlazak svojih najdražih u Kanadu i ostale kanade, kad njihovi goloruki pobunjenici budu golim rukama udavili Putina, Ukrajinci i Ukrajinke će slaviti Dan Evrope.
Otac televizije našeg djetinjstva je, dakle, preminuo u Beogradu. Imao je sedamdeset i tri godine, ali to – tehnički: devet se borio s rakom, pa su njih imali doktori. Byford je imao tek nadu i strašne bolove. Zdravi za takve, kada se s dušom rastanu, kažu da su se rodili. Braća po bolestima, da su izgubili. O smrti, inače, kod nas pametuju oni što im se čini tuđom i dalekom. Ostali, oni što ne znaju hoće li iz noći izaći, uglavnom šute ili kad progovore, kažu što treba reći.
Ono kakav si čovjek kad ostaneš gol, sam sa sobom, bez reflektora, sa skinutim fasadama i raspakiranim celofanom. Jer kad nađeš nekoga tko te voli tako, sa svim tvojim prokletstvima, manama, užasima i osobitostima, znaj, našao si smisao.
Danas svojim odnosom prema simbolima antifašizma šaljemo poruku, kao da se „stidimo“ vlastite prošlosti za razliku od nekih koji bi bili sretni i ponosni da su je imali takvu kakvu su imali narodi EX-YU.
Bakica je zakreštala: „Komunjare jedne! Beštije! Dabogda van crne vrane oči iskopale!“ Jedan je urliknijo: „Reci ti svom Todoriću da ide u Beograd otvarat Konzum! Nek odjebe na Dedinje! A ne ovde usrid Splita vriđat hrvacki narod!“ Jedna je viknila: „Jeba vas sve drug Tito u dupe!“ Jedan je dreknijo: „Jesmo li mi zakurac puškama oslobodili ovu zemlju?! Jesmo li zakurac ginili na čukama?!“ Drugi je arlauknijo: „Nećete nama u hrvackom kapitalizmu nabivat jugokomunističke račune! Bando crvena!“ Blagajnica je cijuknila: „Ama nisan ja, ljudi, nego kasa…“
Bliži se, eto, povijesni trideseti svibnja, nekadašnji slavni Dan državnosti, već dvadeset četvrti otkako su Hrvati na konstitutivnoj sjednici prvog višestranačkog Sabora čvrsto stali svoji na svoje, odlučni da se više nikada za hrvatsku unutarnju stvar ne pita Beograd. Je li dakle bilo uzalud? Naravno da nije: ni nakon dvadeset četiri godine Beograd se ne pita za hrvatsku unutarnju stvar. Zapravo, Beograd se još jedini ne pita.
Arkadije Semjonovič zatekao je jedno jutro svog 'Čokoljuba' bez prednje tablice. Kome bi trebala njegova tablica? Možda nekom za pljačku, pomislio je i na tu pomisao se sledio.