Pre dvadeset pet godina napisao sam esej “Kraj Istorije?” za mali časopis The National Interest. Bilo je to u proleće 1989. i za nas koji smo bili obuzeti velikim ideološkim i političkim raspravama hladnog rata, bio je to neverovatan trenutak.
Prvi put otkako imamo Hrvatsku građani su shvatili u kakvoj zemlji žive i da im nitko ništa ne može kad uzmu pravdu u svoje ruke. Linč? Ne. Samoobrana. I poruka državi. Jebete nas dvadeset godina. Više nećete. I poruka nama koji prestravljeni čučimo u svom kutu. Učinite nešto! Clint neće doći.
I još da dodam, da javnost zna. Plagijata u ovom radu ima još mnogo, najmanje još tridesetak, ali – koliko puta neko treba da ukrade da bi bio optužen za krađu?
Mislio sam da razmjerno dobro poznajem burnu srednjovjekovnu povijest Trogira, pred kojim su se mlatili stranci sa sve četiri strane ondašnjega malog, mračnog i tijesnog svijeta, i Saraceni i Mlečani u dvanaestom stoljeću, i Ugari i Tatari u trinaestom, ali da su se u srednjovjekovnom Trogiru tukli Rusi i Ukrajinci, potpuno mi je promaklo. Prvi put u životu, priznajem, čuo sam za tu bitku.
Tu su veći mrge opet odvalili kes. Meni je uletila tupaja od nekuženja. Šera Blajburger je mene pitao: „Dobro, kakvi ti je to nakaradan odnos prema sportu, klipsone? Jesil ti ikad čuja da nogomet ne triba služit za podjele i razdore, nego za zbližavanje ljudi i naroda?“ Ja sam rekao: „Čuja san!“ Šera Blajburger je rekao: „E, pa šta ti onda smeta kad mi zbližavamo Srbe i Japance!?“