"Hajde da pričamo o sreći, jer ona nije neka nevažna životna obaveza. Ali kada govorimo o nečemu što „određuje kvalitet svakog trenutka naših života, bolje bi nam bilo da znamo šta je to".
Stalno to susrećem u svojoj ordinaciji. Roditelji dolaze sa djecom kojoj ljekar nije stvarno potreban; samo su blago prehlađena ili im je već bolje. Kada ih pitam zašto su došli, odgovor je jednostavan: vrtić.
Ako bismo manipulisanje ljudima definisali kao jednu vrstu rada, tada bi mnogi bili iznenađeni. Kada neko manipuliše, on zapravo „radi” na drugome kako bi ostvario neki svoj cilj.
Zna gospoda gdje djecu da uposle, nema šta, a ovaj put ih baš i nije smetala ono omraženo BiH na imenu kompanije u kojoj njihova mila djeca treba da zarađuju za džeparac.
Tokom nekoliko ljetnih tjedana 2014. u Novome Zagrebu – tom najljepšem urbanom fragmentu Hrvatske – ubilo se više ljudi. Različiti po dobi, spolu i socijalnom podrijetlu, nisu imali ničega zajedničkog, osim da su se ubili doista: skokom s krovova nebodera, s visokih katova, prekoračivali ograde francuskih balkona
Ničim se, uostalom, od dvije hiljade i šeste godine, Milorad Dodik i nije bavio, nego sustavnim pljačkanjem Srba i redovnim „diranjem Bošnjaka“. Primjera za jedno i drugo je toliko, da su postali opća mjesta.
Sarajlije se ovih dana susreću s pitalicom: pogodi koji ima curu. Pitalica se odnosi na dvije slike istog mladića u majici kratkih rukava, različite samo utoliko što jednu krase fotošopirane mokre fleke ispod pazuha.
Pročitala sam “Golu istinu 2″. Da li je to “književnost”? To je definitvno na tragu hrvatske suvremene književnosti. Ova knjiga na dirljiv način progovara o ženi koja je, kako sama kaže, znala biti “i u Parizu i na parizeru”. “Parizer” o kome govori Celzijus je zastrašujući ali svima nama blizak.