O novoj knjizi 'Ovo nije veselo mesto', zbirci priča i univerzalnom mozaiku o sudbinama ljudi iz raznih gradova, razgovarali smo sa slavnim beogradskim piscem koji otkriva svoje stavove o suvremenoj književnosti, pisanju i o tome kako se pankerski duh može zadržati kroz cijeli život.
Neću glasati za gospođu Grabar-Kitarović, nisam ni za Franju ni za Stipu ni za Ivicu. Gade mi se partizani koji preko noći to više nisu, pjevači ustaških pjesama i nogometaši koji i dok sviraju klavir razmišljaju kako se dočepati još jedne nekretnine. Sve što je Frenki radio i sve što rade ovi kužim ali mi nije jasno kako ne mogu biti bar elementarno pristojni.
Mi naravno nismo nikakva akademska policija, i ovo tražimo samo kao obični građani. Sada je upravo na drugim akademskim građanima Srbije, koji u njoj i dalje žive, da spreče još veću devalvaciju univerzitetskih diploma i nastave sa razotkrivanjem javnih ličnosti koje se iz sopstvene sujete kite nezasluženim titulama.
Čistačica se popela na prozor na drugome katu zgrade samoborskog Općinskog suda i bacila u dubinu. Bolan način umiranja koji je odabrala svjedoči o ozbiljnosti njezine namjere. Bio je to vrlo odlučan, odrješit pokušaj samoubojstva. Gospođica nije jedna od onih melodramatičnih šmizli koje popiju bočicu tableta ili rasijeku vene u kadi tople vode, sve škiljeći na vrata kad će netko banuti i usplahireno ih odnijeti na hitnu pomoć.
Pre samo 40-50 godina skoro da i nije bilo dece od 6-7 godina koja nisu znala da upale vatru od mokrog granja i da se pripreme za noćenje u prirodi. Ta deca nisu doživljavala prirodu kao nešto opasno i neprijateljsko, već su je poznavala i volela.