Sedim u hotelu ,,Bosna“ u Sarajevu, listam ,,Dnevni avaz“ i čitam „vic” Ivana Ivanovića, dok mi mlada žena donosi naručeni kolač. Vidi ona šta ja čitam
Gde drugde pokazati da si kavaljer i džentlmen nego na fejsu? Pusti je da prva lajkuje, šta, ne kapiram? Lobanje koje kače gluposti sa ružama iza leđa, satove, prstenje i skupe automobile u kojima svoju nežniju polovinu maze po ruci su obično momci koji pojedu nokte kad stigne račun za ceđenu narandžu i Šveps biter, likovi koji nose sako preko majice sa cirkonima na V izrez, oni koji misle da je kupiti cvet devojci najviši stupanj romantike i samoprozvane seks mašine kojima seks traje kraće od radio džingla.
Politička scena u Republici Srpskoj već deceniju i više ne poznaje ljevicu, niti se na tom horizontu partija sa raznoraznim prefiksima može naći neka koja je gravitira ičem lijevom.
Terapeut tvrdi da bi zabrana telesne kazne u podizanju dece bila kraj „srpske“ porodice… Borba za pravo roditelja da telesno kažnjavaju decu tako postaje borba za opstanak ugroženog „srpskog“ identiteta.
Kad bismo uspostavili sustav u kojem birači snose osobnu odgovornost za svoj izbor, političke stranke bile bi pod daleko većim pritiskom da se mijenjaju i demokratiziraju jer bi morale zadovoljiti konkretne birače, s imenom i prezimenom
Vrlo slično reakcijama establišmenta i njihovih medija na „Bosansko proljeće“, fokusiranje na nasilje služilo je opinion makerima za skretanje pažnje sa srži problema – a to je da problemi u Americi (baš kao i u Bosni) nisu rasne, već zapravo klasne prirode.
Svi dokumenti za organizaciju parade ponosa, od prijave i različitih zahteva komunalcima, policiji, opštinama, do elaborata, čak i za šrafove u improvizovanoj bini, dugački su dvadesetak metara, a pripadnici ekstremne desnice, bez obzira na to kojim povodom demonstriraju, imaju samo po dva papira: prijave opštini i policiji