Ovakvo fiktivno pitanje bi danas Aleksisu Ciprasu mogli da postave stubovi grčke političke scene, koji sa svojim klanovima na njoj vladaju decenijama (Papandreuovi, Karamanlidi, Samarasi, Micotakisi – „odžaci“ o kojima sam pisala u Peščaniku) sa pozadinom domaćih i stranih bogataša i korporacija; i sa druge strane, tako kao da zvuče reakcije sa strane EU – nadute, sumnjičave, prezirne.
Primila sam mnogo pisama od Jevreja koji su podržali moju knjigu. Što se tiče jevrejskih lidera – nekoliko rabina i Savet za judaizam. Jevreji koji su podržali moju knjigu su uglavnom nalik meni – Jevreji koji nemaju jakih veza sa jevrejskom zajednicom, ali koji nisu ravnodušni prema činjenici svog jevrejstva.
Čim se spomene reč zadovoljstvo, ljudi odmah pomisle da je reč o njihovom ličnom uživanju. A treba brinuti o uživanju drugog, pružati zadovoljstvo makar nekom sitnicom