U emocijama nabijenoj diskusiji-komentarima-reakcijama na jučerašnji pokolj u Parizu iskristaliziralo se, po meni, nekoliko aspekata koji mi se čine vrijednim spomena:
Po Čerčilu, nešto sa čovjekom nije u redu ako sa 20 nije liberalan, ali i ako sa 30 nije konzervativan. Do danas to nikada nisam radio, ali sada sam primoran da se izjasnim kao Visočanin.
Pre više od četrdeset godina, francuski satirični časopis Hara-kiri i njegov neposredni naslednik Šarli ebdo mogao se kupiti na kioscima u centru grada, a docnije u knjižari Studentskog kulturnog centra, koji su beogradski studenti dobili posle pobune 1968, po popularnoj verziji zbog kozaračkog kola posle Titovog govora: otplesali, isplatilo se.
Tesle što se tiče, nesporno je da je bio čestit čovek, malo doduše na svoju ruku, ali takvi su geniji. Štaviše, život je proveo u celibatu, a to je stvar koju sinodi jako cene. Pročitao sam dosta toga od Tesle i o Tesli i iz pročitanog sam stekao utisak da ga religija, bar ova institucionalna, nije nešto naročito interesovala. Da je Tesla nekim čudom u stanju (a možda i jeste, sa Teslom se to nikad ne zna) da pročita predlog za sopstvenu kanonizaciju, verujem da bi se slatko nasmejao.
Prvog januara 2015. navršilo se sto godina otkako se u Hašanima kod Bosanske Krupe rodio jugoslovenski i srpski pisac Branko Ćopić, autor koji je na jedinstven način preplitao maštu i satiru, dečje snove i burnu epohu u kojoj je živeo
Poštovani predsedniče Skupštine Parka prirode „Mokra Gora“ d.o.o., svojim bahatim i svojevoljnim potezima ubedio si me da je ovo, na žalost, jedini način naše komunikacije.