Neprestano me zapanjuju količine bezobrazluka koje roditelji tolerišu svojoj djeci. Bio sam svjedok scenama kada su se neki sedmogodišnjaci na najružniji način obraćali svojim roditeljima, a ja sam bio jedini u prostoriji kome je to zasmetalo.
Da li ste se nekada zapitali šta čini da novu ljubav osećamo kao nešto jedinstveno, šta stvara opsesivne misli, fokusira našu pažnju i rasplamsava nam emocije – da li je to kultura ili pak naš mozak?
Što se dogodilo s igračem koji je do jučer samosažaljivo gledao u nebesa i predavao finalne mečeve, igračem koji bi osvojio turnir pobijedivši i Nadala i Federera, pa onda u prvom kolu glatko izgubio od Moye, koji je za tu priliku pobjegao iz staračkog doma?
Major Omer Mehić bio je moja generacija. Ne mislim, pri tom, na bilo kakvu vojnu službu. Ja sam tek još jedno od piskarala u ovoj zemlji koji pokušava da kaže jasno i glasno šta misli. Major Omer Mehić je bio heroj. Da sam u svom životu uspeo da učinim barem deseti deo onoga što je on uradio, mogao bih za sebe da kažem da sam častan.
Da, naravno, i ja sam nostalgičan za osamdesetima. Nostalgija je moj građevinski materijal. Ali odakle to da je nostalgija čežnja za vremenom prije edenskog progonstva? Nostalgija je žal za mračnom mladošću.