Da, naravno, i ja sam nostalgičan za osamdesetima. Nostalgija je moj građevinski materijal. Ali odakle to da je nostalgija čežnja za vremenom prije edenskog progonstva? Nostalgija je žal za mračnom mladošću.
Slavodobitan povratak nepismenoga u televizijsku mrežu zbiva se pod dvostrukim znamenom gordosti i borbe: on više nije siromašan duhom, svjestan svoje manje vrijednosti, nego velika lajava gubica koja mora ušutkati svoje osporavatelje.
Okupit ćemo najviše pedeset hiljada vrhunski obučenih plaćenika iz Amerike, Azije, Afrike i – zašto ne – Hrvatske. I dati im pristojnu plaću, recimo 5000 eura mjesečno
Javnost se ovih dana zgražava nad rijalitijem „Parovi“, koju emituje jedna srbijanska TV kuća. Kako se stignu „zgražavati“ i gledati narečene bljuvotine odjedared, nikada mi neće biti jasno.
Nije stvar u tom školskom, donekle i banalno formalnom smislu paradigme starogrčkog ideala, ljepote, dobrote i intelekta, već što je u svemu tome, u tom živo romantičnom trojstvu Vlada Divljan bio, najjednostavnije rečeno, prijemčiv.
Moj dida sa Šolte je nas doma u Split zvao na telefon. Tata je dignijo sluju i rekao je: „Alo? Ko smeta?“ Dida je priko telefona zaviknijo: „Zete! Jesi ti čuja da se raspala Jugoslavija?“