Genijalni Radoje Domanović. Ova priča kao da je pisana danas, a ne prije bezmalo jednog vijeka. Osim o Domanovićevoj genijalnosti, poodosta to govori i o svima nama.
Usudiću se reći da pripadnik/pripadnica sam/sama bira za šta će se opredijeliti. Da li za stilski svedenu poeziju Šemse Suljaković koja krvavo prsne kao časa u ruci Bekima Fehmia kada se naljuti, krik o socijalnoj nejednakosti Sinana Sakića koji okupi bez reklame 20 000 slušalaca/nezadovoljnika u Beogradu ili za huškačke gadosti Baje Malog Knindže i Thompsona?
Ubjedljiva brojna nadmoć žena, ćevapi „spakovani" u pločice od po četiri, poneka polupoznata polupjevačica – to je otprilike sve što vam padne na pamet kad neko kaže Banja Luka, zar ne?
Tako ja dobijem zadatak da u školi okupim što više seljaka i da im objasnim kako je takozvana vlast prolazna, te da neprijateljske sluge po svaku cijenu treba onemogućiti, i svim silama spriječavati bratoubilački rat koji prijeti da sve uništi.
Moja želja za prirodnim stilom roditeljstva – rađanje kod kuće, zajedničko spavanje i nošenje bebe – ponovno je probudila moju znatiželju o tome kako ti autohtoni narodi odgajaju svoju djecu.
Prošlo je 100 godina od jednog masovnog ubistva: 24. aprila 1915. mladoturski ministar unutrašnjih poslova Mehmet Talat Bej je u Konstantinopolju, tadašnjem glavnom gradu Osmanskog carstva, naredio hapšenja istaknutih predstavnika jermenske zajednice
Situacija po pitanju medijskih sloboda u regionu Zapadnog Balkana se ubrzano pogoršava. Borimo se protiv istih stvari protiv kojih smo se borili pre deset i 15 godina, ocenjuje Dunja Mijatović u intervjuu za DW.