Za rođendan od kćeri, dobila sam avionsku kartu do Londona i nazad. S obzirom da sam navršila tada 48 godina, bilo bi prikladnije da mi je uz kartu, poslala i ček od par tisuća teško zarađenih funti ( ima starijeg frajera i to nekih 13 godina, sram da je bude, koji ima svoju firmu za mobilno oglašavanje pa mu tu ogromnu razliku u godinama opraštam).
Izjavu Ruže Tomašić vlast je popratila šutnjom. Kao da su takve stvari postale normalno u ovom zatrovanom društvu. A normalne su zato što prolaze bez reakcije.
Dvadeset pet godina leže tako Hrvati u induciranoj komi, i gotovo da im zavidim na uzbudljivim vijestima koje ih tek čekaju: srušen je Berlinski zid, raspali su se i Sovjetski Savez i Milli Vanilli, Mandela je pušten iz zatvora, izmišljen je internet...
Na prvomajskom protestu održanom u Banjoj Luci, u organizaciji Saveza sindikata Republike Srpske (SSRS), uzvikivane su mnoge parole, a jedna od njih bila je „Ovo je početak“.
Žive se Instagram životi. Na slikama niko nikad ne ispada dovoljno dobro, jer se svi trude da ispadnu a ne da budu. Tamo svi imaju para, svi su nasmejani i dobro se provode, tamo se samo putuje, jede, pije, brčkaju se prstići, nakrivljuju se glave i puće se usta. Sve to ne bi bilo toliko strašno da u svemu tome ima bar imalo istine.
Nismo mi ni mrdnuli iz devedesetih, tek smo se raskomotili. Svaki iskaz o povratku u devedesete oblik je neutemeljenog optimizma i sugeriše laž da se nekud išlo