Ono si što šeruješ. Da li se ova maksima može primeniti na savremenog čoveka?
Ono što šeruješ i lajkuješ, dodao bih. Apsolutno je tačno. Neke dugogodišnje poznanike čovek potpuno upozna tek kada se sprijatelji
sa njima na mrežama. I to je dobro. Otkrijete neke nove dimenzije
ljudi. Saznate da vam se dopada ista knjiga, serija, igra, sajt, iako
nikada niste pričali o tome. Za neke shvatite da bi trebalo češće da se
družite. A opet, za neke se zapitate: Šta ja radim sa ovom osobom? Sve na osnovu onoga što postavljaju na mreže.
Od nuklearne fizike do internet marketinga. Delujete kao čovek koji se nije libio da istražuje sebe?
Upisao sam ETF jer tamo idu deca koja su
bila vukovci, štreberi i tako to. Za stvari kojima sam ja hteo da se
bavim u životu nije postojao fakultet, pa sam sve to morao sam da
naučim. A fakultet sam završio usput, čisto da imam neki papir jer sam, nažalost, bio vaspitan da je to bitno. Prvo sam se bavio muzikom, imao bend Linear Draft, stvarali smo dram end bejs i haus i izdavali ploče po inostranstvu. Zatim sam 1999. počeo da se bavim dizajnom Flash
sajtova. U to vreme to ovde niko nije radio. Umeo sam to da napravim
tako da ljudi budu impresionirani i da ostanu bez daha. Onda sam 2004.
shvatio da taj svoj talenat zapravo ne treba da traćim tako što pravim
lepe prezentacije za Koka-Kolu i Mercedes, već mogu da
ga koristim i za neki sopstveni biznis. Postaviš neki sajt, na taj sajt
ti dolaze ljudi iz celog sveta, i ukoliko na tom sajtu složiš
impresivnu i fascinantnu priču, ako umeš da im kreiraš viziju da će im
to što nudiš promeniti život, kupiće bilo šta od tebe. Od tada, čitam
godišnje oko 30 knjiga iz psihologije, marketinga, sociologije, dizajna,
kopirajtinga i, što je još važnije, pratim blogove i onlajn zajednice
koje govore o tome.
Kako biste iz vašeg ugla zaključili i dalje otvorenu temu o digitalnoj eri i otuđenju. Šta nam je internet zaista uradio?
Ne znam da li se to može nazvati
otuđenjem, ali ljudi definitivno manje izlaze po klubovima i manje se
druže uživo. To je potpuno normalno, ako viđaš sve te ljude na mrežama
svaki dan, manje ima potrebe za druženjem uživo. Drugo, ljudi se preko
neta upoznaju i muvaju, što je odlično, daleko od otuđenja. Pa
pogledajte realno – mnogo veće otuđenje je u klubovima i na splavovima.
Niko nikom ne prilazi, svi sede samo sa svojim društvom. Na netu će bar
neko nekog i da startuje.
Pravite li selfije?
Jako retko. Uglavnom sam na fokusiran na
svet oko sebe, a ne na sebe. Kada se nalazim u nekom zanimljivom
ambijentu, razmišljaću o tome kako da napravim zanimljivu
foto-kompoziciju za Instagram, a poslednje što će mi pasti na
pamet je da stavim sebe u tu sliku. Ali vidim da ima ljudi koji su
oboleli od selfija, i njima je zaista potrebno da razmisle o nekom
psihoterapeutu. Narcisistički poremećaj ličnosti je pre pojave interneta
bila dijagnoza kod 1% ljudi. Danas je ta cifra višestruko veća,
pogotovo kod mlađe populacije. To je očekivano, mladim ljudima se često
sve vrti oko fizičkog izgleda, a sada su dobili platformu gde mogu da
mere afirmaciju kroz broj lajkova, i odatle poplava selfija i narcizma.
Rijaliti programi su otvorili
vrata televizije kao moćnog medija običnim ljudima. Međutim, tek je
internet stvorio šansu svakome da se oseća kao zvezda i da virtuelnim
putem gradi taj lik. Da li je globalni narcizam ušao u malignu fazu i da
li, kao stručnjak, možete da pretpostavite šta sledi iza ove opsesije?
Mi sada živimo u dobu mikrobrendova.
Postoje lokalne zvezde, postoji devojka sa najviše lajkova u Požarevcu i
dečko sa najviše lajkova u Loznici. Kroz tu lokalnu, mikroslavu mnogo
više ljudi može da oseti slavu, da doživi taj osećaj koji je
ranije bio privilegija za sto ljudi u državi, za one koji stalno vise na
televiziji. Znači, kao da smo nekada imali neku drogu koja je bila
dostupna uskom krugu ljudi, a sada je dostupna skoro svakom. A kako se
ponašaju ljudi kada ušmrču tu drogu zvanu slava, imali smo
prilike da vidimo u prethodnih sto godina. Ako pogledate slavne zvezde
kroz istoriju, to su često neki burni životi, nestabilne ličnosti,
egomanijaci, tu su prevare i ljubavne afere, skandali, ti ljudi
konstantno osećaju potrebu da budu u centru pažnje.
Na kojoj voltaži je vaša sujeta? Da li je pedagoški kanališete i koliko vam znanje kojim raspolažete pomaže da je ograničite?
Moja sujeta je nekada bila ogromna, ali
mi je znanje koje imam pomoglo da je potpuno eliminišem. Kad se bavite
marketingom, što je neka manipulacija ljudima, onda čitajući svu tu
psihologiju shvatite šta se dešava i sa vašim mozgom. I voleo bih kad
bih mogao to znanje da prenesem svim ljudima koje poznajem jer kada se
oslobodite sujete, vaš život tek tada počinje. Sujeta je bukvalno kao
jedan lanac kojim ste vezani kao pas u avliji, i šta god da su vam
životni ciljevi, ne možete se odmaći dalje od te avlije dok lanac ne
skinete.
Recept za skidanje sujete zapravo je
vrlo jednostavan i glasi ovako: Prekinite da slušate pohvale. Prekinite
da potvrđujete sebi da vredite na osnovu nekih faktora iz spoljnog
sveta. Kad god vam neko kaže svaka čast na ovom uspehu, istog
momenta obrišite tu rečenicu iz mozga, ne dozvolite uopšte da ta
informacija dođe do vas i da vam pravi nekakav prijatan osećaj u telu.
Jer je to jedna droga na koju se ljudi navuku, na primanje potvrde o
sopstvenoj vrednosti iz spoljnog sveta. To mogu da budu i lajkovi,
komplimenti uživo, šta god. Na primer, kad sam bio mlađi, gledao sam da
imam devojku koja je što lepša i poželjnija jer mi je to pravilo nekakav
veštački osećaj da vredim, prijalo mi je da mi pričaju kako mi je
devojka dobra riba. Plus ovo što radim – bio sam u tome uvek najbolji,
možete misliti koliko mi je tek to pumpalo sujetu. To je sve, dakle,
veoma pogrešno i upravo taj prijatan osećaj kod pohvala čini da se
sujeta sve više i više uvećava. Jer, kad god se dogodi nešto što ne
potvrđuje taj veštački stvoren izvor vrednosti, čovek poludi od besa.
Dakle, onog momenta kada istrenirate sebe da ne čujete bilo kakve
pohvale, vrlo brzo će nestati i vaša sujeta. Naravno, cela ova priča je
usko povezana sa narcizmom, selfijima, lajkovima. To vam je univerzalni
recept da se skinete sa te droge i uštedite pare namenjene
psihoterapeutu.
Postoje li pozitivni efekti narcizma?
Naravno. Narcizam je kao jedna ružna
gusenica koja se može pretvoriti u predivnog leptira. Taj leptir zove se
samopouzdanje. Ako uspete da budete samouvereni bez narcizma, vi ste
pobednik u ovom životu. Čime god da se bavite, bićete tu među
najboljima.
U skladu sa ovim o čemu
razgovaramo, pored društvenih mreža svako ko je siguran u svoje znanje
azbuke otvorio je sopstveni blog ili počeo sa pisanjem Fejsbuk statusa. Kako vam izgleda blogosfera u Srbiji?
Mislim da vreme blogova polako prolazi. Znate, blog kao forma bio je interesantan u početku jer je to bilo ono što danas zovemo pisanje prilagođeno za veb.
U to vreme, članci u onlajn magazinima bili su kopi-pejst verzija iz
papirnog izdanja, dakle ekstremno nečitljivi i dosadni. Blog je potpuno
dominirao nad njima – kratki pasusi, linkovi, zanimljive slike,
embedovani klipovi, lični stav. Danas su i onlajn magazini su shvatili
kako se piše za veb i njihov stil je sada postao blogerski.
Mnogi od tih ranih blogera sada pišu po tim istim magazinima. I drugo,
danas je mnogo lakše i efikasnije biti tviteraš ili imati zanimljiv Fejsbuk profil. Blogovi su predugački. U internet medijskom diskursu trenutno dominira nešto što zovemo mikrosadržaj (microcontent).
To je recimo status, tvit, slika i opis ili samo slika bez opisa… Sva
nauka o kreiranju sadržaja na vebu danas se bavi time. Vi sada možete
imati neuporedivo veći uticaj na ljude kroz taj mikrosadržaj nego
pisanjem nekakvih dugačkih blogova i elaboracija.
Postoji li istinska uticajnost u ovom domenu?
Sigurno da postoji. Ljudi se često
sprdaju sa tim internet uticajem, ali to je realna stvar. Ima na stotine
primera kako se nešto izguralo putem društvenih mreža, a uvek je to
krenulo od jednog čoveka. Evo, ja sam letos fotkao i postavio slike
kockica šećera pored hrane i pića, i to je videlo 450.000 ljudi. Jedan
deo tih ljudi je promenio neke svoje loše navike u ishrani i meni je
veoma drago što sam uspeo u tome. Plus, uticaj se ne meri samo kroz to
da li je pokrenuta neka konkretna akcija. Koliko ljudi je promenilo svoj
stav o ljudskim pravima, ratovima, drugim verama, gejevima, nasilju u
porodici čitajući tvitove i statuse uticajnih ljudi? To je nešto što ne možemo da izmerimo, ali nam je svima intuitivno jasno da se dešava.
Šta biste rekli o famoznoj
Tviter uticajnosti, ali u balkanskim uslovima. Postoji li uopšte, i šta
odnosi prevagu – stvarna potreba tviteraša da utiču na društvo ili
ponovo samoopsednutost i samopromocija?
Uvek su obe stvari prisutne. Znate,
mislim da samopromocija kod tih stvari može da bude vrlo korisna. Meni
je primarno bitno da utičem na društvo, ali mi je važno i da se zna da
ja stojim iza toga. Razlog je vrlo prost: svaki sledeći put biće vam sve
lakše da takve stvari lansirate i imate sve veći domet. Ako sutra budem
hteo da lansiram nešto novo, biće mi mnogo lakše nego da sam neko
anoniman ko tek počinje. Iz istih razloga se i nevladine organizacije potpisuju
na akcije – jer ljudi to zapamte, to ulazi u njihovu istoriju, i sve
više i više ljudi veruje u svaku sledeću akciju te organizacije. Opet,
ako se ta samopromocija radi zbog zadovoljavanja sujete o kojoj sam
pričao, to već nije dobro.
Postoji još jedna stvar oko koje se lome
koplja – treba li postavljati fotografije davanja pomoći. Ja to potpuno
podržavam. Znate, ljudi se često bune kada vide da je neko postavio na
net uplatnicu za neko bolesno dete ili je fotografisao sebe kako nosi
hranu poplavljenima u Obrenovac. Kao argument navode da nije hrišćanski hvaliti se humanošću. Postoji samo jedan mali problem sa tom rečenicom: u vreme kada je pisano Sveto pismo nije bilo Fejsbuka, Tvitera i Instagrama.
Ljudi moraju da shvate da postavljanje tih stvari na mreže nije
hvaljenje, već čist marketing – poziv za ostale ljude da urade istu
stvar. Ako vidite da je deset vaših prijatelja mrdnulo guzicu sa stolice
i pomoglo poplavljenima, osećaćete se glupo ako i vi ne uradite to
isto. Ja svake godine doniram pedesetak dolara za finansiranje Vikipedije, i to javno objavim na mrežama zato što znam da će bar deset ljudi da uradi to isto kada vide da sam ja uradio.
Postoje li korisnici društvenih mreža čije postove redovno čitate?
Na Tviteru to radim sa @preduhitrivach, @NichimIzazvan, @koza_na_stiklama. Na Instagramu redovno proveravam šta je postavio @nicanorgarcia, fotograf iz Barselone. Nezaobilazan je The Oatmeal.
On je broj jedan na svetu kada je reč o nekakvom uticaju koji je
izvorno ponikao na internetu. U suštini, ako na mrežama dostignete nivo
da ljudi dolaze samo na vaš profil da čitaju šta ste pisali, to znači da
ste baš dobri u tome, što bi rekao naš narod – nema dalje.
Može li se izvući neki rezime o
kvalitetu internet sadržaja u Srbiji za ovih poslednjih nekoliko godina –
od onlajn medija do nezavisnih autora?
Može, vrlo prosto. Onlajn mediji – sve
gore. Nezavisni autori – sve bolje. Razlog što su onlajn mediji sve gori
je sam mehanizam zarade od internet medija – što više klikova, to veća
zarada. Bio sam u tom poslu i shvatio sam. Vi možete da započnete onlajn
medij sa najboljim namerama, ali pre ili kasnije shvatite da morate da
stavljate trivijalne teme, da spinujete skandalozne naslove i budite
najniže porive u ljudima ako želite dovoljno klikova da biste opstali.
Sa druge strane, nezavisni autori su se pomirili da neće videti nikakvih
para od tog svog stvaralaštva, rade iz ljubavi ili za slavu, i njihov
sadržaj je neuporedivo kvalitetniji. Ne može kvalitetan sadržaj da
stvara novinar kome je plata 200 evra i koji tog dana mora da smisli 10
treš naslova da skupi što više klikova jer ga vlasnik portala svaki dan
pritiska.
Ja sam se zarekao da se neću baviti više
nijednim medijom u Srbiji osim ako se ne pojavi način da se on
finansira nekako drugačije, a ne od reklama. Ako se finansirate od
reklama, nemate izbora, završićete kao još jedan portal sa golim
starletama, strašnim vestima o HAARP-u i naslovima koji počinju sa Stidi se Srbijo.
Da li je duhovitost ključ uspeha na društvenim mrežama? Kako prolaze ozbiljniji sadržaji?
To je zanimljivo – jedno vreme je bilo
presudno biti duhovit, sada više nije samo to. Sada su svi naučili kako
da budu duhoviti čitajući druge duhovite ljude, kopiraju stil. Ta
duhovitost je postala previše usiljena. Imam osećaj da, šta god da se
desi, većina ljudi otvori ono polje za pisanje tvita i onda se napinju: smisli nešto duhovito, smisli nešto duhovito…, kao da sede na WC šolji i pokušavaju da izbace nešto iz sebe.
Ozbiljniji sadržaji jedno vreme uopšte nisu mogli da se vide od poplave postera sa Vukajlije i smešnih slika, ali sada se to promenilo. Međutim, ozbiljni sadržaji
koji uspevaju na mrežama su jako specifični. Najbolje prolaze ozbiljne
teme koje se obrade na neobičan, kreativan način. Infografike ili pak
neke takozvane zanimljivosti. Ljudi na mrežama vole opskurne
ličnosti, neopevane heroje. Vole kada se iskopa neki marginalni podatak o
nečemu. Vole da čuju o zapostavljenim stvarima koje nisu dobile slavu
koje zaslužuju. Jer svaki pojedinac se oseća kao neopevani heroj i zato lajkuje priče i slike o neopevanim herojima iz naroda.
Često ste pisali i o tipovima
ljudi na društvenim mrežama. Šta sve društvene mreže jesu za običnog
čoveka – psihoterapija, eskapizam, šansa da im se čuje glas, bolja realnost, prilika za sve što se u stvarnosti ne može ili čemu nisu dorasli?
Dobro ste naveli sve to. Znate, postoji
ona čuvena priča da je u komunikaciji raspodela važnosti 55% govor tela,
38% ton vašeg glasa, a samo 7% smisao onoga što pričate. Odjednom,
dobili ste jedan medij gde je tih 7% zapravo sve. Ljudi koji su pametni,
ali introvertni, koji imaju loš govor tela i lošu intonaciju najviše su
profitirali od društvenih mreža. Sada konačno mogu i oni da dođu do
izražaja i da budu neke zvezde, što im se nikada ne bi desilo u svetu
pre interneta. Ovo je upravo razlog zašto su neki uticajni tviteraši
zapravo poprilično neubedljivi u realnom životu – prosto ne možete da
verujete da je to ta osoba koja vas zasmejava po ceo dan. I obratno –
neki ljudi koji su veoma harizmatični uživo, na mrežama nisu ništa
posebno. Ove godine bestseler u psihologiji je knjiga koja govori baš o
tome, zove se Tihi: Moć introvertnih ljudi u svetu koji ne prestaje da priča, autorke Suzan Kejn.
Konačno i marketing. Da li onaj koji ne ume da se predstavi može zauvek da izgubi šansu da pokaže stvoje stvarne kvalitete?
Ne bih to baš tako posmatrao. Iako se
bavim marketingom, ne mislim da je on presudan jer ako neko ima vrhunske
kvalitete, onda taj neko ima nesvesni osećaj i za marketing. Ljudi koji
su danas vrhunski u nečemu zapravo se bave marketingom a da nisu toga
ni svesni. I drugo, marketing je postao čest izgovor luzera za neuspeh. Eto, ja radim to bolje od njega, al’ šta ćeš, on ume bolje da se izreklamira.
Veoma je važno da ljudi budu svesni vremena u kome žive. Mi živimo u
vremenu kada ne prolaze više neki univerzalni talenti iz 20. veka, već
neke novoformirane strukture. Devojčica koja savršeno svira violinu?
Niko živi to neće šerovati ni lajkovati. Ali ista ta devojčica, ako je
obučete u belo, našminkate u anime fazonu sa tirkiznom kosom i snimite
kako svira violinu na nekom snegu uz dabstep bit – imaće sto miliona
pregleda.
Ukoliko, posebno sada i ovde, većina ne može sebi da obezbedi savet stručnjaka, kako učiti o tome?
Ako neko hoće sam da se bavi
marketingom, kod mene na sajtu ima besplatno praktično sve što je
potrebno. Uskoro ću objaviti i knjigu u kojoj je sve to sistematizovano.
Ko zaista hoće da uči, znanje je svuda po internetu. Sve što znam tako
sam naučio.
Znate, moja poslovna partnerka Ana je
nedavno upoznala u Grčkoj čoveka koji prodaje stare persijske tepihe,
antikvitete. Sajt mu se zove Vintidž karpets ili tako nešto. I pita ga: Ko ti radi marketing? A on joj odgovara: Kako ko? Pa ja sam.
Njemu kompletna prodaja dolazi preko interneta, iz celog sveta. Nije
lud da daje nekom drugom da se bavi marketingom kad mu je to suština
posla i najviše mu se isplati da svoj mozak troši na to, a ne na nabavku
i isporuku tepiha. I sve je više ovakvih poslova – gde se vama mnogo
više isplati da posvetite neko vreme da naučite sve o marketingu, a
manje da se bavite tim konkretnim poslom. Gledam po Srbiji – koliko ima
ljudi koji pokušavaju se bave nekim biznisom, sastavljaju kraj s krajem,
a kad bi naučili ove stvari koje ja znam i kad bi se bavili time
dva-tri sata dnevno, posao bi im cvetao.
Nezavisno od biznisa i poslovanja, koliko je marketing važan za običnog čoveka?
Mislite na lični marketing? To je oblast
koja je sve prisutnija, delom i zbog priče sa početka – svako ima
mreže, profil, i mogućnost da postane neko i nešto. Smatra se da je
začetnik ličnog marketinga zapravo Pablo Pikaso. On je bio slikar koji
nije imao preterano mnogo talenta za samo slikarstvo, ali je dobrim
marketingom uspeo da uđe u istoriju kao jedan od najboljih slikara
ikada.
Šta god da radite, lični marketing vam
je važan. Ja kažem ljudima: Napravite blog iz sfere kojom se bavite.
Počnite da objavljujete zanimljive stvari iz te oblasti, da ljudima
objašnjavate najčešće nedoumice o tome kroz veb-sadržaj, kroz
infografike ili kratke video-klipove. Ako to imate, vi ste za nalaženje
posla u toj oblasti neuporedivo ispred svih ostalih kojima u CV-ju piše Poznaje Ofis paket, ima vozačku dozvolu B kategorije i odličan je timski igrač. Marketing vam nije bitan jedino ako nemate nikakvih ambicija u životu.
Postoji li marketinški slogan ili parola koji su vam se u poslednje vreme posebno dopali?
Ne. Mislim da su marketinški slogani prevaziđena stvar. U današnjem dobu tvitova i statusa slogani deluju malo usiljeno.
Koliko vremena dnevno ste onlajn?
Proverim mreže nekoliko puta dnevno, sve
zajedno možda sat-dva. Ali mnogo je veća opasnost moblini telefon jer
je uvek dostupan. Smart mobilni telefon je glavni uzrok zavisnosti od
mreža.
Šta najčešće lajkujete na društvenim mrežama?
Volim stvari koje jednom slikom i jednom
rečenicom objašnjavaju nešto bolje nego cela knjiga o toj temi. Takve
stvari su retke, ali se uvek naježim kad ih vidim, i to ću uvek
lajkovati. Osim toga, volim sve što je offbeat, čudne slike, čudnu umetnost, volim sve što je neočekivano.
Za mene su najbolje društvene mreža Redit i Tumblr. Na Reditu se okupljaju najinteligentniji i najzanimljiviji ljudi na svetu. Sa druge strane, Tumblr
je najiskreniji, tu niko ne pokušava da predstavlja svoj život lepšim
nego što jeste. Ljudi jednostavno stavljaju neku svoju najdublju intimu,
zato su tamo uglavnom i anonimni.
Autor: Milan Nikolić
Foto: Bojan Marinković
Tekst je preuzet sa portala esquire.rs