Sada dok su nam oči uprte u Grčku više nego što je to uobičajeno a pojam demokratije kao da ponovo biva prizivan, u vidu kratkog priloga letnjoj šemi Peščanika zašto se ne podsetiti nekih bogougodnih pripovesti iz vremena početaka demokratije u antičkoj Heladi?
Pisac za djecu i mlade Jasminka Petrović govori za “Novosti” o romanu za Tinejdžere “Ljeto kada sam naučila da letim”: Preko interneta dostupan im je svijet, a jedva znaju šta se dešava iza prve tarabe
Kada sam imao 18 godina, stajao sam na sceni u jednoj katedrali u Nemačkoj, i kroz huk hiljada evropskih neo-nacističkih skinheda su se čuli povici „Hajl Hitler", a skandirali su i ime mog benda.
Ne znam zašto je moja mama šutjela o tome, i zašto žene tvrdoglavo šute o tome, kao da tako sve nas koje slijedimo taj put obavezuje neki zavjet šutnje, u stilu: pssst, nemoj joj reći! Možda odustane...
Računari su ta minijaturizovana smrt kojoj se potčinjavamo u nadi da ćemo preživeti. Muzeji su već tu da bi nadživeli celu ovu civilizaciju – i da bi posvedočili.. O čemu ? (..) Živimo u kulturi koja nema značenje za sebe samu i koja sanja da će to značenje imati kasnije za nekog drugog. Tako sve postaje okruženje smrti, kada se ova pretvara u minijaturni znak dživovske celine. Kao i novac, na svojoj nepovratnoj tački, gde nije ništa više od sistema zapisa.
Na delu je stvaranje beskrupuloznog društva, društva u kojem su jedini kriterijumi lični i materijalni interesi, u kojem ima mesta samo za velike – a mi smo sitna riba. Kao kad ajkule i kitovi otvore usta i prolete kroz jato, pa ko živ, ko mrtav! Tako smo i mi danas – ko živ, ko mrtav.
Približava se dvadeseta godišnjica od kada je sa uspehom sprovedena operacija Oluja – za jedne je to najtužniji period u istoriji Srba, za druge pobeda bez premca u istoriji Hrvata – pa ne bi bilo zgoreg podsetiti se nekih činjenica. Dok ne bude kasno.