Kada sam imao 18 godina, stajao sam na sceni u jednoj katedrali u Nemačkoj, i kroz huk hiljada evropskih neo-nacističkih skinheda su se čuli povici „Hajl Hitler", a skandirali su i ime mog benda.
Računari su ta minijaturizovana smrt kojoj se potčinjavamo u nadi da ćemo preživeti. Muzeji su već tu da bi nadživeli celu ovu civilizaciju – i da bi posvedočili.. O čemu ? (..) Živimo u kulturi koja nema značenje za sebe samu i koja sanja da će to značenje imati kasnije za nekog drugog. Tako sve postaje okruženje smrti, kada se ova pretvara u minijaturni znak dživovske celine. Kao i novac, na svojoj nepovratnoj tački, gde nije ništa više od sistema zapisa.
Ne znam zašto je moja mama šutjela o tome, i zašto žene tvrdoglavo šute o tome, kao da tako sve nas koje slijedimo taj put obavezuje neki zavjet šutnje, u stilu: pssst, nemoj joj reći! Možda odustane...
Milorad Dodik uspio je da Republiku Srpsku nametne kao teritoriju na kojoj će Zapad i Rusija odigrati jednu od manjih epizoda Drugog Hladnog Rata; Za Velike je to tek mala igrica, ali će ostaviti trajne posledice po ovaj entitet. Precizniji opis je – duboke ožiljke.
Negde početkom jula morala sam poslovno da putujem u Budimpeštu. Voz i autobus nisu dolazili u obzir, avion mi nije odgovarao zbog termina i jedina preostala opcija je privatni mini kombi, što u teoriji izgleda kao super opcija, pokupe te sa tvoje adrese, voze na adresu u Budimpešti i povratak i sve to 50 evra. Ali u teoriji.
Na delu je stvaranje beskrupuloznog društva, društva u kojem su jedini kriterijumi lični i materijalni interesi, u kojem ima mesta samo za velike – a mi smo sitna riba. Kao kad ajkule i kitovi otvore usta i prolete kroz jato, pa ko živ, ko mrtav! Tako smo i mi danas – ko živ, ko mrtav.