A, gdje je u čitavoj ovoj priči Bosna i Hercegovina? Nigdje, nula bodova. Ove godine je Amel Tuka i njegovo polufinale plafon BiH sporta na Olimpijskim igrama.
Ne treba biti na kraj srca. Evo, zamolićemo Olimpijski komitet – ili koga već treba da zamolimo – da u Srbiju pošalje jednu olimpijsku medalju viška. A mi ćemo ovde ispred zgrade parlamenta postaviti pobedničko postolje i na njemu uručiti medalju našem nepravedno zapostavljenom predsedniku vlade.
Šta to svi oni, zapravo, rade i šta provociraju na razne načine sa istim posljedicama. Tvrdeći da nisu isti. Proizvode stalne sukobe i mržnju jer na tome hrane svoj opstanak znajući da im niko neće ništa, makar to bilo kobajagi nelogično. A sasvim je logično. Bez sukoba i mržnje njih nema. Treniraju Bosnu i Hercegovinu uporno, predizborno i postizborno, ne bi li postala nešto što se može – objesiti mačku o rep, pa njome vladati podijeljeno na tri! Ostalo su finese. Domaće i inozemne. Logika u svemu tome više nije tema.
Na dan kada je počeo ustanak u Varšavskom getu, 19. travnja 1943., snimljena je jedna od amblematskih fotografija povijesti Holokausta. Ispred grupe ljudi, uglavnom žena, koji dižu ruke na predaju, sasvim mali je dječak s micom na glavi (tako su se u nas u ona vremena zvale gradske kape sa šiltom), možda ima pet-šest godina, drži ruke u zraku, predaje se, sasvim ozbiljna lica, i gleda negdje dolje, onako kako je Židovima bilo naloženo da gledaju.
„Čudo“ je objasnio jedan drugi proslavljeni ovdašnji trener – istina, za jedne španske sportske novine (domaće sportske novine su ionako na izdisaju) – Božidar Maljković.
Neko će reći kako nije primereno nakon najuspešnijih olimpijskih igara u istoriji Srbije (i celog ex ju prostora integralno) bacati uobičajeni tarzanija hejt ali niti su oni u prvu, niti je ovo hejt
Kako se to još zove, osim što se zove licemjerjem: ne priznavati presude koje su donesene, četiri pravomoćne i nepravomoćne za genocid u Srebrenici, a priznavati, i veličati, one koje nisu donesene, amnestiranje Miloševića od ratnih zločina?!