Mi nestajemo. Izumiremo. Naš način života se gasi. Naša kultura nestaje. Ne nestajemo mi kao pojedinci, ali nestaju sve naše zajednice, ukupno. Jedina iluzija opstojnosti su institucije koji i dalje stoje, nagrižene korupcijom koja je sablastan predznak. Pojavljuje se uvijek kada su institucije u krizi. Sve iznutra propadajuće države nagrizala je korupcija.
Pre nekoliko dana dobio sam poziv iz uredništva "Politike" da započnemo saradnju. Molili su me da za njih počnem da pišem jednu kolumnu mesečno. Pitao sam ih da li su, naročito posle raskida s Petričićem sigurni da sam baš ja taj s kojim žele da "šire krug autora"? Da, rekli su.
Zastaje mi knedla pod adamovom jabučicom svaki put kada vidim koliko smo ljubav počeli da shvatamo crno-belo, a kako zlu umemo da dodeljujemo nijanse. Kao da ono nije uvek crno. Koliko smo se izgubili u lavirintu koji se zove planeta Zemlja i koliko smo kao ljudi uspeli da odemo od naše suštine.
Vidim, imaš na faceboku nekoliko hiljada prijatelja, mnogo među njima djevojaka, opčinjenih tvojom muškošću. Koliko će ih, računam, ostati bez očeva i braće, koliko bez prijatelja i komšija, koliko će ih trčati s krvavim zavežljajima, koliko ležati na betonu iza bodljikave žice, da bi im se ti sutra smješkao sa izbornih plakata?
„Zamisli da je Karamarko, neslavno pali hrvatski premijer, sve one fašistoidne projekte što ih je najavio i započeo, zaista uspio i ostvariti. Što misliš, na što bi Hrvatska tada sličila?“
Zašto je u posljednje vrijeme u Hrvatskoj baš kultura vruća tema? Za kulturu se iz budžeta izdvaja 0,0000 i još nešto nula. O njoj se šutjelo sve dok joj čelo nije zdrobio “ustaša”. Mi Hrvati se, kad naletimo na “ustašu”, ponašamo ko šećeraš u slastičarnici. Krenemo sliniti, pa onda jesti sranja.
Nije nimalo prijatno svjedočiti još jednoj epizodi razvlačenja pameti građanima Bosne i Hercegovine, koja se ovih dana odvija povodom mogućnosti podnošenja zahtjeva za reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid.