Kad čovjek jednom zauvijek ode iz svoje kuće, ukrca u kamionsku prikolicu sve što posjeduje, svoje stolice, ormare, naslonjače, kutije s cipelama, knjigama i porculanom umotanim u stare novine, i preseli se negdje na drugi kraj grada, drugi kraj države ili drugi kraj planeta, njegova napuštena kuća još se neko vrijeme drži. U njoj se okupljaju kvartovska dječačka banda i skitnice što piju rakiju, među golim zidovima grle se očajni ljubavnici, na prljavom madracu leže ošamućeni heroinski ovisnici.
Doduše, ima tu neke perverzne logike. Jedina budućnost koju nudi religija jeste zagrobni život. Na ovom sreće nema. I zato, vjeronauko, dobro došla u srednjoškolske klupe. Ništa mi bolje, niti pametnije nemamo.
Kako se web kompanije bore da skroje svoje usluge (uključujući vijesti i rezultate pretrage) u skladu s našim osobnim ukusima, postoji opasna nenamjerna posljedica: Ostanemo zarobljeni u "filter mjehuriću" i ne budemo izloženi informacijama koje bi izazvale ili proširile naš pogled na svijet. Eli Pariser žučno raspravlja da će se ovo konačno pokazati kao loše za nas i loše za demokraciju.
Igor Štiks, književnik, društveni aktivista i naučni saradnik Univerziteta u Edinburgu, najpoznatiji je po romanima „Dvorac u Romagni“ i „Elijahova stolica“ prevedenih na petnaest jezika.
Znam da koliko god je prostranstvo života na površini, u širini, toliko ga ima u dubini, tako da su nevidljive i skrivene mogućnosti života bezbroj miliona puta veće od onih koje vidimo na površini. Jedino tako je mogućno podneti život i misao o smrti.
Kako doživljavamo žene koje imaju političku moć; koje su kulturne osnove mizoginije u politici ili na radnom mestu; kako i zašto konvencionalne definicije „moći“ obično isključuju žene.
Ne, niko vam neće uzeti vaš jezik! On će biti samo vidljiviji, čitljiviji i transparentniji za bezmalo 20 miliona ljudi. A, što je najvažnije, svi zajedno ćemo izaći iz skeča «Nadrealista» u kojem prevodimo jednu riječ istom riječju i to besramno činimo već četvrt vijeka.