Zar smo glupi, nemamo dovoljno mjesta u glavi, zar je naš mozak nekakav loš stroj, s memorijom kao stari PC 286 s početka devedesetih godina prošlog vijeka, da u njega ne možemo spremiti i hiljadu i tisuću, i stubu i stepenicu, i pipu i slavinu?
Naučio sam mnogo lekcija tokom svog vremena u Centru za istraživačko novinarstvo. Neke sam već znao. Druge sam bio zaboravio. A bilo je i nekih novih stvari koje je trebalo da znam, a koje sam morao naučiti na teži način.
„Sloboda, demokracija, svjetlost na kraju tunela, raskid s totalitarnim mrakom… Sve je to sada bačeno pod noge! Zašto su ti veterani uopće ratovali? Za ovakvu laž?!“
Neke su riječi, rekoh, dobile nova značenja, neka stara značenja nove riječi, samo su satira, društvo i uloga satire u društvu, kako vidimo, ostali potpuno isti, izvukavši se iz toga povijesnog kovitlaca netaknuti i neoštećeni.
Smatra se malo verovatnim da će se građani sami informisati i konstruktivno učestvovati u demokratskom procesu i da je savršeno razumno da to ne čine, jer pojedinačni glas nikada nije presudan