Sedamdesete su bile godine kad se jedan ubogi, gladni i ušljivi narod napokon najeo bijeloga hljeba, pa i došao nešto ohol, otkrio neke dekadentne, kapitalističke užitke poput viskija i disko-muzike.
Jedno društvo ništa ne demorališe toliko kao spoznaja da su čelnici koji su došli na vlast glasovima običnog naroda iskoristili svoj mandat da se obogate, oglušivši se o zakone i prezrevši demokratiju.
Živimo u eri post istine i post činjenica – umesto da jednostavno kažemo da živimo u ko bajagi državi u kojoj se vlast trudi da nas ubedi da njene ko bajagi institucije izistinski rade svoj posao.
Mnogi ljudi su zaćutali, u strahu od pada akcija svojih preduzeća pod rafalnom paljbom predsedničkih tvitova. Strah je glavno obeležje autoritanih režima, a po prvi put ga osećam i u Americi.
Ovo je roman o porodici, o mužu, ženi i sinu, roman o emigraciji, o nizu emigrantskih samoća, Americi onakvoj kakva ona jest i kakvom se doživljava kroz iskustvo nekoga tko se sedamdesetih i osamdesetih godina živeći u Sarajevu i u Jugoslaviji formirao kroz američku kulturu.
Znam kako izgledaju građani sveta: jednog viđam svaki put kad prođem pored ogledala. Odrastao sam u jednoj zemlji, živim u drugoj, imam pasoše obe, a zbog posla sam uvek na nekom trećem mestu.
„Odvojiti se od sise“ je fraza koja često podrazumjeva odvajanje od nečega što nam pruža sigurnost, odvajanje od nečega što nas hrani, a da mi ne moramo ništa da uradimo, osim da se ugodno smjestimo. Pruža nam osjećanje određene izvjesnosti. To je proces koji traži od nas samostalnost i preuzimanje odgovornosti za sebe i svoje postupke. Kada se ovako sagleda situacija, nije čudno što veliki broj ljudi ostaje da „uživa“ u sigurnosti „sise”.
Nego, hajde da se uozbiljnmo i pogledamo, kako teče ova februarska mobilizacija i ko su kandidati za ratište. Pažljivo čitajte, možda je i vaše ime ispod.