Srećko Horvat
(1983, Osijek), hrvatski je filozof i politički aktivist. Objavio je više
knjiga od kojih su najpoznatije, nedavno objavljena Radikalnost ljubavi, Protiv političke korektnosti, Totalitarizam danas i Što Europa želi, objavljena u koautorstvu sa Slavojem Žižekom. Iz tiska je ovih dana
upravo izašla posljednja knjiga pod nazivom Subverzija! Knjige su mu
prevođene na desetak stranih jezika. Svojim djelovanjem i angažmanom profilirao
se kao jedan od važnijih intelektualaca na Balkanu. Nedavno je radio dvodijelni dokumentarac za Al Jazeeru koji govori o brojnim problemima koji se tiču Europe
i Europske unije, a zajedno s grčkim ministrom financija Janisom Varufakisom
osnovao je pokret DiEM25.
Prije nešto više od godinu dana,
zajedno sa Janisom Varufakisom, osnovali ste paneuropski pokret DiEM25. Možete li nam
detaljnije reći, koji su to glavni ciljevi koje kroz
DiEM25 želite ostvariti?
Krajem
ožujka DiEM25 je održao veliki događaj u Rimu u doba
kada su dvadeset i sedam europskih vođa slavili šezdeseti rođendan
Europske
unije povodom potpisivanja Rimskog sporazuma. No ako znamo što zaista
podrazumijeva Junckerova Europa “nekoliko brzina”, onda bismo
radije trebali reći da su slavili smrt Europe. Na taj simbolički datum,
mi iz
DiEM-a, okupili smo se u Rimu uz vodeće ljude španjolskog
Podemosa, Barcelone en Comu, zelene i lijeve aktiviste, gradonačelnika
Napulja, kao i predstavnike inicijative Ne da(vi)mo
Beograd i ako samo pogledate na sve te okupljene, zapravo svi ti
ljudi i svi ti pokreti pokazuju o čemu se u DiEM-u zapravo radi.
Danas u Europi imamo establishment reprezentiran
upravo ovima koji su se okupili u Rimu, kao što su Angela Merkel, Jean-Claude Juncker, Wolfgang Schäuble itd. – ti koji Europsku
uniju vode još dublje u ekonomsku
krizu kroz mjere štednje, dodatna zaduživanja i slično. S druge strane
imamo nešto što bih ja nazvao „nacionalističkom internacionalom“. Dakle, s jedne
strane establishment, s druge radikalno
desni populizam. Ono što je tu ključno jest to da to dvoje treba sagledati kao dvije
strane iste kovanice. Establishment podgrijava i
izaziva reakciju desnog populizma. S druge strane, desni populizam hrani taj establishment jer se oni ekonomski ne razlikuju. DiEM25 dolazi kao lijek za oboje i kao odgovor na te
dvije strane iste kovanice. DiEM25 dolazi kao
progresivni internacionalni pokret koji se protivi i establishmentu i desno radikalnom populizmu. U tom
smislu, glavni cilj DiEM-a, barem u Europi, jeste započeti nešto što u ovom povijesnom trenutku ne postoji, a to je radikalno
povezivanje na europskom nivou. U doba Španjolskog građanskog rata imali
smo situaciju da su ljudi iz cijeloga svijeta dolazili i pridruživali se u „Internacioanlne
brigade“ jer je postojala
svijest, da ukoliko postoji fašizam u jednoj državi Europe, ni
ostali narodi Europe ne mogu biti slobodni. To se u doba Drugog svjetskog rata
i pokazalo jer se taj fašizam proširio po čitavoj Europi. Na
jednak način DiEM25 vjeruje da ne može postojati
demokracija samo u jednoj zemlji u Europi, nego demokracija mora postojati u čitavoj Europi, i
tek tada možemo početi govoriti o demokraciji u Europi.
Dakle, glavni cilj DiEM-a je razviti progresivni međunarodni pokret na
europskom nivou, ali i šire. Istovremeno, u Rimu smo pokrenuli i
objavili nešto što zovemo European New Deal. Kroz njega želimo ponuditi
konkretne odgovore na krizu kroz konkretan plan investicija, otvaranja novih
poslova, zelenu energiju i tehnološki razvoj. Također, mislimo da je
potrebno redefinirati uloge centralnih banaka u Europi, ulogu Europske
centralne banke i Europske komisije.
Na koji način to planirate napraviti?
DiEM25 uči i mislim da svi
moramo učiti iz iskustva nedavne prošlosti. Ja bih rekao da smo od 2001.
godine do danas imali najmanje tri historijske sekvence koje DiEM25 na neki način pokušava spojiti. Prva
historijska sekvenca je simbolizirana Svjetskim socijalnim forumom koji je
osnovan 2001. u Porto Alegreu. Čitavo to desetljeće, lijeve vlasti u
Latinskoj Americi podržavale su Svjetski
socijalni forum koji je tada služio kao najveće okupljalište progresivnih
snaga na čitavom svijetu. Održavao se na raznim lokacijama, od Brazila,
Tunisa, Senegala, Indije itd. i okupljao je od pedeset do sto tisuća ljudi – aktiviste od
farmera bezemljaša (Via Campesina) do Zapatista – okupljao je
intelektualce kao što su Noam Chomsky i Naomi Klein. Međutim, čini se da je ta historijska
sekvenca nažalost pri izdisaju i svjesni smo da
Svjetski socijalni forum nema ulogu koju je nekoć imao. Potom dolazi
do jedne nove historijske sekvence za koju svi znamo, a to je 2011. godina koja
je obilježena Occupy Wall Streetom, Arapskim proljećem,
pokretima od
Puerte del Sol u Španjolskoj i Indignadosa do Sintagme u Grčkoj,
uključujući čak i bosanske
plenume. Ideja toga je bila da se reprezentativna demokracija – koja ne
zastupa većinu građanstva nego
interese kapitala – zamijeni direktnom
demokracijom i horizontalnošću. To bi bila druga historijska sekvenca.
Kada je u pitanju treća historijska sekvenca, ona je
reprezentirana pobjedom Sirize u Grčkoj, ali i uspjehom Podemosa u
Španjolskoj koji
danas ima preko sedamdeset zastupnika u parlamentu. Ono što možemo
vidjeti je to da se iz energije Indignadosa rodio Podemos, kao što je i
iz energije
Sintagme u Grčkoj došlo do uspona Sirize.
Ono što te tri historijske sekvence pokazuju je sljedeće: Svjetski
socijalni forum pokazuje svijest o tome da do radikalne promjene protiv statusa quo može doći jedino međunarodnim udruživanjem. Međutim, boljka
Svjetskog socijalnog foruma je bila (kao što mu samo ime kaže) to da je on bio
samo forum. Ljudi bi dolazili i umreživali se, to bi bilo korisno, ali
Svjetski socijalni forum nikad nije bio politički subjekt koji je
recimo mogao nastupiti na izborima i pregovarati sa MMF-om ili se boriti protiv
njega. Nije imao takvu vrstu moći. Potom vidimo historijsku sekvencu
direktne demokracije. Nažalost, vidjeli smo kako je završilo Arapsko proljeće. Ovih dana je
Mubarak čak pušten iz zatvora između ostaloga. U SAD-u Occupy Wall Street je na kraju bio instrumentaliziran čak od Donalda
Trumpa koji je ukrao glavni slogan Occupyja – 99% versus 1%. Bašzato jer nije htio
ići u smjeru političke partije, Occupy Wall Street je izgubio svoj momentum i na neki način se raspršio.
I na kraju, treća historijska sekvenca – vidimo što se događa sa Sirizom danas.
Čak ni ta
vertikalnost nije uspjela jer Siriza nije bila dovoljno moćna da se
suprotstavi takozvanoj Trojki nego je potpisala
treći memorandum, rasprodala pola Grčke. Četrnaest aerodroma
u Grčkoj danas drži Fraport iz Njemačke, 67% luke Pirej
drže Kinezi, nameću se daljnje mjere štednje i vidimo da
ni taj recept nije uspio. Na temeljima toga i sa sviješću o ta tri modela
organiziranja ili te tri historijske sekvence DiEM25 pokušava ići naprijed i
oformiti neku vrstu hibridnoga pokreta uz umrežavanje na transnacionalnom nivou, zbog toga jer su problemi s kojima
se danas suočavamo transnacionalni. Transnacionalni su i kapital i izbjeglička kriza, ali i
ekološka kriza. To je nešto s čime se ne možemo suočiti samo na nacionalnom nivou. Potom, DiEM25 se i dalje zalaže za
horizontalnost, imamo članove u svim zemljama Europske unije, pa
i zemljama koje nisu dio Europske unije, poput Turske ili Srbije. A tu je i
vertikalnost, svijest o tome da je model političkih partija – koliko god se nama
ne-sviđao – i dalje model koji
ima neku moć ukoliko se može doći na vlast. U tom
smislu, DiEM25 pokušava djelovati
internacionalno, ali i nacionalno. Otuda savezništva sa Podemosom u Španjolskoj i sa
Laburističkom strankom u Velikoj Britaniji, ali i lokalno.
Naravno važno je napomenuti
da koliko god problemi jesu transnacionalni, neke stvari se mogu riješiti samo na
lokalnoj razini; i dapače, nekad imate veću moćna lokalnoj razini
i to je razlog zašto DiEM25 usko surađuje sa Barcelonom i
njezinom gradonačelnicom Adom Colau ili Luigijem de Magistrisom u Napulju i zašto se nadamo da bi
to lokalno iskustvo moglo polučiti neke rezultate i kod nas u regiji.
Recimo sa inicijativom Ne da(vi)mo
Beograd ili sa nedavnom inicijativom Zagreb je naš koja je
inspirirana upravo ovim pokretima.
U dokumentarcu koji ste nedavno radili za Al Jazeeru tematizirate
brojne probleme sa kojima se suočava Europska unija.
Govorili ste o tome kako zemlje kapitalističkog centra izvlače resurse iz
zemalja periferije – što Vi nazivate modernim kolonijalizmom. Na koji način se sve to
odvija?
To nije ništa novo. Najbolji je primjer za to Bosna
i Hercegovina koja je oduvijek bila žrtva kolonijalizma. Najprije u Otomanskom
carstvu, potom sa aneksijom 1878. pod Austro-Ugarskom. Bosna i Hercegovina je
imala ulogu kolonije za ekstrakciju viška vrijednosti, za iskorištavanje jeftine
radne snage i za eksploataciju prirodnih resursa. Prije svega šuma u to doba.
Danas, Bosna i Hercegovina ima vrlo sličnu ulogu. Ukoliko pogledamo vlasničku strukturu banaka
u Bosni i Hercegovini, dvije trećine tih banaka su u stranom vlasništvu, tu je i velik
utjecaj arapskog kapitala, Bosna i Hercegovina danas de facto postaje
kolonija. Međutim, Bosna i Hercegovina tu nije ni po čemu specifična. U dokumentarcu
smo pokazali primjer Rumunjske koja je također u doba
Austro-Ugarske služila kao zemlja za ekstrakciju viška vrijednosti,
odnosno eksploataciju šuma. Rumunjska danas ima najveći broj takozvanih virgin
forests – netaknutih šuma – u Europi, a
istovremeno ima i najveći broj ilegalnih sječa šuma u toj istoj Europi i zanimljivo je pogledati način na koji se to odvija.
Unutar
Rumunjske, drveće odlazi u tvornicu koja se zove
Schweighofer, koja je austrijska tvornica iz koje se sva drva
eksportiraju
nazad na zapadnoeuropska tržišta. Dakle ništa ne ostane u
Rumunjskoj i sav višak vrijednosti odlazi negdje van matične zemlje. Ono
što možemo vidjeti na primjeru Bosne i Hercegovine i Rumunjske je to da
se
obrazac kolonijalizma koji je vladao u doba Austro-Ugarske danas
ponavlja na
europskom nivou gdje zemlje centra iskorištavaju zemlje periferije kroz extractivism;
kroz eksploataciju prirodnih resursa i kroz
iskorištavanje jeftine radne snage. Zanimljivo
je da su se i prvi bankarski sustav i praksa zaduživanja u BiH
razvili upravo u doba austrougarskog kolonijalizma. Danas istovremeno
imamo ova tri fenomena: ekstrakciju viška vrijednosti, eksploataciju
prirodnih
resursa i iskorištavanje jeftine radne snage, uz razvijeni sustav
zaduživanja i
kreditiranja, uglavnom kroz strane banke. U tom smislu su sve države
periferije
izgubile svoju autonomiju. Međutim, ono što je zanimljivo, i
to pokušavamo pokazati u
dokumentarcu jeste to da se Europa danas nalazi u nečemu što je još
kompleksnije od
ovoga pukog kolonijalizma, a to je neka vrst autokolonijalizma. Ono što
se događa na periferiji vraća se, poput bumeranga, u centar Europe.
Tko je odgovoran za to?
Ono što se na Balkanu oduvijek voljelo raditi jest optuživati gradove na B.
Beč, Budimpeštu ili Beograd. Tako se danas ponovno
optužuje jedan grad na B, a to je Brisel. I mislim da je to zapravo dosta
opasan fenomen koji briše pravu realnost koju bismo iz
perspektive historijskog materijalizma trebali dobro sagledati, a to je nešto što Andre Gunder
Frank naziva lumpenburžoazijom. Osim elita koje postoje u centru, na
periferiji postoji nešto što možemo nazvati
lumpenburžoazijom. To je zapravo kompradorska elita koja je historijski gledano
u periodu tranzicije devedesetih godina na ovim prostorima zapravo služila kao ona elita
koja je zajedno sa stranim kapitalom zapravo izvršila
autokolonijalizaciju ovih prostora. To de facto znači da kada ulaze
strane banke, kada ulaze zajmovi MMF-a ili arapski kapital, postoji jedna
kompradorska elita unutar naših država koja surađuje s njima i iz
toga profitira.
Kao jedan od problema Europske unije navodite problem
netransparentnosti i to da određena tijela unutar
nje odlučuju (iza zatvorenih vrata) bez da ikome polažu račune. Možete li nam reći nešto više o tom problemu?
Notorna je činjenica da institucije Europske unije
uopće nisu transparentne. Dat ću vam jedan konkretan primjer. Kada sam
prošle godine bio u Europskom parlamentu i pokušao naći sobu u kojoj se
nalazi dokument TTIP-a – jednog od najvećih trgovinskih
sporazuma u recentnijoj povijesti – nismo mogli naći sobu jer nitko od zastupnika Europskog
parlamenta nije znao ni gdje se nalazi. No, kada smo napokon došli do same te sobe
gdje se nalazi dokument koji bi zastupnici Europskog parlamenta trebali imati
na uvid, jer o njemu raspravljaju i glasaju, nismo mogli ući u sobu jer se
nalazi pred blindiranim vratima pod šifrom. Oni zastupnici Europskog
parlamenta koji žele ući u sobu moraju potpisati non-disclosure
agreement; sporazum o tome da kada izađu iz sobe ne mogu nikome reći što su pročitali unutra. Čak ne mogu uzeti ni
bilježnicu sa notesom da pišu o tome što su pročitali u tom
dokumentu.
Imamo Europski parlament koji bi trebao biti važna institucija u
Europskoj uniji i tu se nalazi jedan od
najvažnijih trgovinskih sporazuma koji će predodrediti način na koji kupujemo
lijekove, slobodu na internetu, da ne govorimo o tržnoj razmjeni, koji – ne da obični građani ne mogu vidjeti
– nego čak zastupnici
Europskog parlamenta – kao oni koji
trebaju predstavljati nas građane – mogu pročitati, ali ne smiju
govoriti o tome što su pročitali. To je samo jedan primjer, drugi
primjer dolazi iz iskustva koje je bivši grčki ministar
financija Janis Varufakis imao kada je kao ministar financija Grčke išao na skupove
takozvane Eurogrupe. Do tog trenutka, kada je Varufakis počeo javno govoriti o
tome, ne vjerujem da je itko znao da postoji tijelo unutar Europske unije koje
se sastoji od ministara financija eurozone, čak ni ne svih
ministara članica, nego ministara članova eurozone. To je tijelo koje ne
postoji niti po jednom sporazumu Europske unije. Isto to tijelo niti po jednom
zakonu nije nikome odgovorno i u direktnom je dosluhu sa Europskom komisijom, čiji se sastanci ne transkribiraju
i ne objavljuju, a tamo se donose najvažnije odluke o funkcioniranju Europske
unije danas. Onda je Varufakis naprosto došao na ideju – obzirom da tu
postoje kamere – da bi
najradikalnija stvar u tom trenutku bila da se svi ti sastanci počnu snimati, da i
sami građani vide što se zapravo tamo odvija. I zaista, ne
postoji niti jedan argument zašto te rasprave i donošenje odluka ne bi
trebale biti potpuno transparentne svim građanima. Međutim, vidimo da se
to ni na jednom nivou Europske unije zapravo ne mijenja i zato mislim da
transparentnost ostaje dosta važan cilj u borbi za demokratizaciju Europske
unije.
Spomenuli ste TTIP, sporazum o transatlanskoj tržišnoj suradnji između SAD-a i Europske
unije protiv kojega su određene grupacije već protestirale. O čemu se tu zapravo
radi?
TTIP je zanimljiv zbog toga jer treba dovesti do još veće kooperacije između SAD-a i Europske
unije. On dolazi kao odgovor na nešto što možemo nazvati
euroazijskim integracijama. Naime,
ono što možemo vidjeti na
Balkanu, u Grčkoj, Makedoniji, Srbiji, pa sada i Hrvatskoj je sve veći broj kineskih
investicija koje se prije svega fokusiraju na željezničku infrastrukturu.
Tako je u Srbiji već potpisan dogovor
između Kine, Srbije i Mađarske o obnovi željezničke dionice između Budimpešte i Beograda.
Istovremeno su Kinezi u Grčkoj preuzeli luku Pirej i sada zapravo
grade prugu prema Solunu. Sada, sa krizom u Makedoniji na vidjelo izlazi
interes Kineza da od Soluna preko Makedonije prodru preko balkanskog koridora
do Zapadne Europe i ovih dana su zapravo počeli prvi pregovori
(doduše neformalni) između hrvatskih vlasti i Kineza za obnovu željeznice u
Hrvatskoj. Kina gradi „novi put svile“, takozvani One belt, one road. Vrhunska
je ironija da se prvi vlak u povijesti koji je direktno iz Kine došao u London za
sedamnaest dana zvao East Wind po inspiraciji
Maovog citata da će istočni vjetar nadvladati nad zapadnim vjetrom, i to
je ono što se danas događa. Dakle, vidimo da
je i Balkan dio velikog interesa Kine, a koji je između ostaloga
prouzročen impotentnošću ekonomske politike Europske unije. Nametanjem
mjera štednje u Grčkoj Europska unija
je otvorila trbuh Europe Kinezima, i Kinezi su to iskoristili jer je
Cipras bio
prisiljen prodati luku Kinezima i oni sve više prodiru u Europu.
S
jedne strane imamo taj trend, s druge strane imamo utjecaj Rusije.
Dok sa treće strane što možemo upravo vidjeti
na primjeru Beograda na vodi, a sve više i u Bosni i Hercegovini, jeste
sve veći utjecaj arapskog kapitala na Balkanu. TTIP dolazi kao
odgovor na sve to, kao odgovor na euroazijske integracije koje se sada
već odvijaju i koje je
po meni nemoguće zaustaviti. Kao pokušaj da se to zaustavi, dolazi do
ponovnog
približavanja europskog i američkog tržišta. Naravno,
pitanje je šta će sa time biti nakon Trumpa koji je bio protiv TPP-a
(Transpacifičkog sporazuma). Ono
što je naravno
skandalozno u svemu tome jeste da se svi ti pregovori odvijaju iza
zatvorenih
vrata, da će dopustiti nešto što se zove “investor-state
dispute settlement”. To se već dogodilo kada je
Philip Morris tužio Urugvaj, ali to bi sa
TTIP-om trebalo postati potpuno legalno. Nacionalni suverenitet bi se
trebao još progresivnije
ukinuti jer korporacije imaju još veću moć, i mislim da
ukoliko sve to zbrojimo, pitanje je šta je gore između te dvije
varijante; euroazijske integracije ili TTIP. Po meni su obje opcije gore
i nama
treba neka vrsta trećega puta – ne naravno u
blerovskom smislu – nego trećega puta koji bi
zapravo ponovno vratio suverenitet Europe i ponovno stvorio neku
koherentnu
vanjsku politiku i unutarnju ekonomsku politiku. Mislim da je to jedini
spas za
Europu.
U posljednje vrijeme suočavamo se sa krizom
reprezentativne demokracije. Mnogi ljudi ne osjećaju se
reprezentiranim od strane političara koji se nalaze
u parlamentu. Na tome tragu, postaje sve jasnije kako višestranačka parlamentarna
demokracija ne uspijeva obuhvatiti postojeće osjećaje stanovništva. Kako Vi objašnjavate krizu
parlamentarne demokracije?
To treba staviti u historijski kontekst. Ono što smo vidjeli sa
2011. sa okupacijama jeste da su upravo sve te okupacije, prosvjedi diljem
svijeta i težnja za direktnom demokracijom došli kao reakcija na krizu reprezentativne
demokracije. Danas, od ulice do tržnice, naći ćete ljude koji ne
vjeruju profesionalnim političarima koji se nalaze u parlamentu jer ne
smatraju i ne osjećaju da ti ljudi njih reprezentiraju. To
je ta kriza reprezentacije zbog koje smo imali sve te pokrete – pa i plenume u BiH – i Nuit debout u Parizu, kao neku vrstu zakašnjelih reakcija na
ono što se 2011. događalo, ali ta svijest postoji i dalje. Ono što je danas
zabrinjavajuće je to da iz bijesa i frustracija koju proizvodi kriza reprezentacije
najviše profitira radikalno desni populizam. Ako uzmemo fenomen Brexita
ili fenomen Donalda Trumpa vidjet ćemo da su se i Brexit i Trump
dogodili upravo zato jer je većina stanovništva frustrirana i
nezadovoljna establishmentom – tj. onima koji
reprezentiraju establishment. U slučaju američkih izbora to je
bila Hillary Clinton. U slučaju Brexita je to s jedne strane
bila Europska unija, s druge domaći političari i upravo zbog
toga su jedni odlučili glasati za izlazak Velike Britanije
iz Europske unije, a s druge strane za Trumpa. Mislim da je to između ostaloga ujedno
velik neuspjeh ljevice. Ljevica nije uspjela iskoristiti taj resantiman i ogorčenost ogromnog
djela stanovništva u Europi i SAD-u nego su to uspjeli radikalno desni populisti.
Također, u maloprije spomenutom dokumentarcu
govorite i o problemima sa kojima se suočavaju izbjeglice sa
Bliskog istoka. Koji su to glavni uzroci koji su izazvali izbjegličku krizu?
Uz svu tragičnost koju nosi,
upravo zbog toga, izbjeglička kriza je prvoklasan materijal za kritiku ideologije. Zato
jer se u izbjegličkoj krizi jasno kao dan može evidentirati gdje se zapravo nalazi
ideologija. Mi s Balkana to još bolje možemo vidjeti jer se
sjećamo kada je sve to krenulo. No,
vidite, ideologija se već nalazi u tome kada
kažemo da je „izbjeglička kriza krenula“, zato jer ona nije
krenula onda kada su izbjeglice krenule preko balkanske rute nego ona traje već desetljećima i trajala je na
Lampeduzi u Italiji, na Lezbosu u Grčkoj, ali i u Libanonu i Jordanu gdje su
postojali, a i dalje postoje milijuni izbjeglica prije nego su krenuli preko
balkanske rute. Ideologiju možemo vidjeti u korištenju termina da je
izbjeglička kriza počela onda kada je
krenula preko Balkana. U čemu se sastoji ta ideologija? Ideologija
se sastoji u tome da je ona počela tek onda kada su izbjeglice počele penetrirati u
centar Europske unije. Izbjeglička kriza nije bila problem tako dugo dok
se nalazila na periferiji, na otocima, u zemljama Bliskoga istoka itd. jer se
nas nije ticala i doticala. Ona postaje problem tek kada milijuni ljudi počinju prelaziti
preko balkanske rute. To je prva razina kritike ideologije koje moramo biti
svjesni.
Druga; bilo je zanimljivo pratiti naslove na Balkanu u to doba:„Valovi izbjeglica stižu preko Balkana“, „Rijeke izbjeglica
stižu preko Balkana“, „Priljev izbjeglica“…sve su to termini
koji na neki način imaju veze sa prirodnim katastrofama. Upravo tu možemo vidjeti nešto što je francuski
semiotičar Roland Barthes u svojoj kritici ideologije ustanovio kao glavni
obrazac ideologije kazavši da se ideologija sastoji u tome da se
naturalizira povijesni proces. U ovom konkretnom slučaju to znači da se izbjeglička – kriza koja je
konzekvenca konkretnih povijesnih i političkih i geopolitičkih procesa – naturalizira i
uspoređuje sa prirodnom katastrofom. U onom trenu kada govorimo o rijekama
izbjeglica, o valovima izbjeglica i slično, taj problem i fenomen se počinje poimati kao
neka vrsta prirodne katastrofe koja nema veze sa onime što je zapravo ljudski produkt.
Što onda, zapravo stoji iza izbjegličke
krize?
Tek kada smo prešli tu prvu razinu – dekonstrukciju
ideologije – koja je bila
evidentna i na Balkanu (ne samo na Zapadu), možemo doprijeti
dublje, a doprijeti dublje znači otići nekoliko koraka
unazad. Otići par koraka unazad od Sirije, jer izbjeglička kriza nije počela sa ratom u
Siriji. Moramo otići nazad do intervencije u Libiji, a onda
moramo shvatiti zašto je uopće došlo do intervencije
u Libiji. Do intervencije u Libiji je došlo zbog nekoliko stvari; priča koja je poznatija
jeste priča o naftnim interesima, o tome da Gadafi nije htio produljiti ugovore
Zapadnim naftnim kompanijama koje su imale koncesije na naftu u Libiji jer nisu
htjele platiti dugove pa im Gadafi nije htio produljiti ugovor. To je jedan
razlog za intervenciju i Francuske i SAD-a. Međutim, ono što je bio jedan od
puno važnijih razloga za intervenciju u Libiji jeste nešto što je WikiLeaks
otkrio u mailovima Hillary Clinton, a to je da je Gadafi pokušao uvesti panafričku valutu.
Zašto je to problem? Problem je u tome što četrnaest zemalja
Afrike (uglavnom zapadne Afrike, ali ide sve do Senegala i Malija) i dalje ima
francuski franak kao valutu. Pazite,
Francuska i dalje od svojih bivših kolonija godišnje pokupi 440 milijardi eura u porezima! Od 1961., Pariz
kontrolira sve strane rezerve iz Benina, Burkine Faso, Senegala, Toga, Malija,
Nigera, itd. I zato, svaki put kada bi neki novi
predsjednik u nekoj Afričkoj državi najavio da će ukinuti francusku
valutu, dogodio bi se državni udar. U zadnjih 50 godina bilo je čak 67 državnih udara u 26
afričkih država – a od toga je 16 njih pripadalo Francuskoj. To se dogodilo i
Gadafiju jer je htio prekinuti prevlast Francuske. Stoga nije ni čudo da je Francuska
bila vodeća zapadna snaga u intervenciji u Libiji.
Ako pogledamo Libiju danas, imamo građanski rat gdje se
za nekoliko idućih desetljeća situacija neće popraviti. Nakon
toga, oružje odlazi u Siriju takozvanim „borcima za slobodu“gdje dolazi do
destabilizacije sirijskoga režima. Naravno, zbog naftnih interesa i
zbog interesa koji imaju veze sa financijama, a ti su da Sirija nikada nije
dugovala ni dolara Svjetskoj banci. Sirija je bila jedina zemlja u tom dijelu
Bliskog istoka koja je imala vlastite izvore vode (potpuno je autonomna).
Sirija je istovremeno predstavljala zemlju preko koje je trebao ići plinovod preko
Katara. S jedne strane takozvani šiitski plinovod, s druge sunitski
plinovod u koji su uključeni Rusija, Iran, SAD i mnogo drugih
svjetskih sila. Sirija se iz nekoliko razloga našla u centru
geopolitičkih interesa, tako da izbjeglička kriza nije
nikakva prirodna katastrofa nego je plod geopolitičkih interesa
svjetskih sila koje zapravo pustoše zemlje od Libije do Sirije.
U tom smislu, izbjeglička kriza ne predstavlja ništa novo jer smo slične stvari vidjeli i
u Iraku i Afganistanu. Nije slučajno da veliki broj izbjeglica i dalje
dolazi iz Afganistana gdje pritom postoji veliko licemjerstvo europskog establishmenta koje sada radi razliku između izbjeglica i
ekonomskih migranata. Tako su sada Sirijci takozvani „dobri izbjeglice“, dok su
Afganistanci „loši izbjeglice“jer su oni tobože ekonomski
migranti.
Ako dođete na stanicu u Beograd gdje ima još nekoliko
tisuća izbjeglica,
uglavnom su iz Afganistana. Oni sami kažu: „Prije nekoliko godina nas su
propuštali, sada nas više ne propuštaju nego propuštaju Sirijce“. Ono
što možemo pretpostaviti jeste da će za par godina i Sirijci biti u
istoj
situaciji u kojoj su danas Afganistanci. Dakle, dogodit će se neki novi
rat,
neka nova izbjeglička kriza, neki novi izbjeglice će biti tretirani
kao pravi izbjeglice, a svi drugi (uključujući i Sirijce) će biti
tretirani
kao ekonomski izbjeglice. Ponovo se vraćamo na ideologiju i na koji
način se među samim
izbjeglicama radi klasifikacija koji su ispravni a koji su neispravni.
Je li po Vašem sudu kapitalizam
spojiv sa demokracijom?
Ako je ikad i bio, danas sigurno više nije. To možemo vidjeti od
Orbanove Mađarske do Trumpova SAD-a gdje vidimo da demokracija ne znači zapravo ništa. Međutim, činjenica jeste da
je barem veći dio druge polovice dvadesetog stoljeća kapitalizam išao uz demokraciju.
To naravno nije bio vlažni san kapitalizma nego je to za
kapitalizam bila nužnost. Vraćamo se nazad, do
osnutka takozvane Države blagostanja, koja je kao što znamo bila plod
historijskog kompromisa između kapitala i rada, a koja je došla kao neka vrsta
reakcije na Oktobarsku revoluciju.
Kapital je bio svjestan da ukoliko ne ponudi nešto nazad radu i
radnicima – u obliku socijalne
zaštite, penzija, zdravstvenog sustava, veće demokratičnosti unutar samog
sustava – da će se veliki dio
radništva okrenuti ka komunizmu. Vidimo da je taj
brak između demokracije i kapitalizma na početku bio
nusproizvod kapitalizma. Međutim, sa polaganim ukidanjem Države blagostanja, vidimo da je gotovo sa
demokracijom u kapitalizmu, jer kapitalizam više ne treba
demokraciju čak ni kao masku. Socijalne zaštite više nema i sve više prevladava
ideologija koju Maurizio Lazzarato naziva „ideologijom
samopoduzetnika“. Mi smo tu ideologiju imali devedesetih kada su svi hrlili u
poduzetnike i kada su nas uvjeravali da će mali poduzetnici oživjeti ekonomiju,
premda ono što danas vidimo sa krizom Agrokora pokazuje da je taj mit o malim
poduzetnicima u slobodnom tržištu bio samo floskula devedesetih, a da je
država itekako podržavala najveće monopoliste.
Međutim, ono što vidimo danas jeste to da smo u
nedostatku socijalne države svi mi prisiljeni sami sebe tretirati
kao poduzetnike. Stoga se sve više u govori o visokoobrazovnom sustavu kao
investiciji – o tome kako se
obrazovanjem investira u vlastiti kapital koji će kasnije biti moguće iskoristiti na tržištu rada. Tu vidimo
potpunu degradaciju pojma Znanja, gdje znanje postaje ne više cilj, nego
sredstvo gdje se sveučilišta pretvaraju u tvornice u kojima
studenti rade projekte da bi se kasnije zaposlili na tržištu rada, koje,
znamo, ni samo ne funkcionira. Ta ideologija nema nikakvog smisla. Ona nas
uvjerava da smo svi mi poduzetnici koji trebamo investirati u same sebe i da ćemo se nakon što prođemo proces visokog
obrazovanja, naći na tržištu rada i sa vlastitom investicijom naći posao. Međutim, problem je u
tome da posla, naravno, nema. Čemu onda ta investicija? Ali ono što jeste
zabrinjavajuće jest da se u obrazovni
sustav uvodi termin „investicije“i to ne samo u
obrazovni nego i na polju ljubavi se sve više govori o
investicijama. Odlazak na date se shvaća kao investicija,
kao gubitak vremena ukoliko taj drugi ne odgovara onoj mojoj investiciji koju
sam ja uložio. Radi se dakle, o nekoj vrsti libidinalne ekonomije i vidimo da ta
ideologija samopoduzetnika zapravo penetrira u sve sfere ljudskoga života. Ne samo ove
profesionalne i obrazovne nego čak i socijalne. Svaka ljudska radnja se
poima kao neka vrsta transakcije i svi ljudski odnosi zapravo postaju
komodificirani.
U svojoj knjizi Radikalnost ljubavi pišete da je pravi
revolucionarni pokret nalik ljubavi. U kakvoj su vezi revolucija i ljubav?
Ako
krenemo iz sagledavanja današnje perspektive vidjet ćemo da u većini
progresivnih
pokreta (svih onih koje smo već naveli) neobično izostaje bilo
kakva tematizacija ljubavi. Međutim, da bi čovjek uopće organizirao
plenum i okupaciju potrebno je uzeti u obzir nešto što Jean-Francois
Lyotard naziva „libidinalnom ekonomijom“. I sada, ako zamislimo tisuću
ljudi ili stotine
tisuća, naravno da treba uzeti u obzir tu libidinalnu ekonomiju.
Međutim, ljevičari to često ne uzimaju u obzir premda postoji velika
revolucionarna baština koja je veoma
ozbiljno promatrala i tematizirala i problematizirala ljubav. Većod
Francuske
revolucije gdje je pornografija imala jako veliki utjecaj na izbijanje
same
revolucije. Zašto? Zbog toga što se tada pojavljuje ono što se smatra
prvom
zapadnom pornografijom. Svi revolucionari u Francuskoj revoluciji, od
Saint-Justa do De Sadea su pisali pornografske pamflete zato jer je
pornografija služila kao subverzivni medij. Zanimljivo je koji se lik
najviše pojavljuje u
pornografiji; netom prije Francuske
revolucije – Maria Antoaneta. Zašto? Ako Mariju
Antoanetu postavite u neku pozu, niste samo oskvrnuli tijelo omražene
žene, nego ste
oskvrnuli tijelo koje simbolizira vlast. U tom smislu je pornografija
bila
subverzivna. Potom, s Francuskom
revolucijom dolazi do progresivnih zakona koji uvode
ista prava za žene i muškarce, reguliraju nasljedstvo, tako da ne ide
sve na muški dio porodice
nego i na ženski. Vidimo da su ta pitanja; na koji način regulirati
međusobne odnose, pa i
ženska prava ili
prava djece, izuzetno važna. Potom, sa Oktobarskom revolucijom
pitanje same ljubavi postaje centar tih debata. Debate između Aleksandre
Kolontaj i Lenjina su užasno interesantne. U njima jedan od najvećih
problema
Oktobarske revolucije postaje taj treba li pravi revolucionar žudjeti za
ljubavlju
ili treba biti posvećen samo revoluciji. Odgovor Aleksandre Kolontaj
je da je ljubav integralni dio revolucije, međutim, odgovor
Lenjina – ne na početku, nego kasnije – jeste da je ljubav
na neki način prepreka za revoluciju jer dolazi do velike potrošnje
energije koja
bi inače trebala biti potrošena za revoluciju. To je razlog zašto u
Orwellovoj
1984-oj postoji Ministarstvo ljubavi kojemu je cilj, ne širenje, nego
prohibicija ljubavi, sa tezom da je sama želja subverzivna. Zato se
glavni lik u
Orwellovoj 1984-oj zaljubljuje u Juliju s kojom se onda upušta u
ljubavni odnos.
Tu je Julija svjesna da je sam čin vođenja ljubavi
revolucionaran u očima partije jer je partija htjela da sama
partija bude jedini bog, jedini otac, jedina ljubavnica. Također, ljubav
je u
centru pažnje i u pokretu iz 1968., koji je polazio od premise da
ukoliko nismo
u stanju revolucionarizirati, ponovo izmisliti i rekreirati najintimnije
odnose, onda nećemo biti spremni stvoriti ni novo društvo. Dakle, ne
možemo očekivati da će se novo društvo stvoriti dan
poslije i da ćemo tek kada dođemo na vlast uvesti sve odnose kakve
bismo voljeli imati u toj utopiji nego se na tim odnosima mora raditi
svakodnevno.
Razgovarao Darko Vujica