Monah Viratu je inspirator poslednjeg etničkog čišćenja u Mjanmaru. Tajms ga opisuje kao „lice budističkog terora“, a Amartja Sen progone Rohindža muslimana naziva „puzećim genocidom“.
„Preživili ste teški infrakt, moj šjor! Sad se morate strogo pazit! Gotovo je sa zajebancijom! Najvažnije od svega je da se ne smite zbog ničeg uzbuđivat! Kapito?“
Zatvaram oči i sanjam. Sanjam kako odlazim daleko odavde. Negdje, a ne vidim najjasnije gdje. Ali se nadam da je svjetlo koje vidim na kraju tunela stvarno, izgrađeno od mnoštva sićušnih atoma, blještavo kao svjetlo svemirskog i vječno žutog sunca, svjetlo iz onih poput mora svjetlucavih priča, a ne tek moja zamisao o idealnoj sreći.
Za vreme kampanje Vajdel je izašla iz svojih naoko uglađenih okvira pa je tako govorila o Šuldkultu, pozvala kancelarku Merkel da prestane da se izvinjava zbog nacističkih zločina, a spomenula je u nekoliko navrata i kako bi joj sudila zbog nepoštovanja zakona tokom izbegličke krize
„Vihor“ nije bio vežba. Vlast je pokušala da nam pokaže da neće prezati od upotrebe sile – bar kako je ona razume – ali u operativnom smislu to je bila traljava poruka o snazi koja blokira gradove.
Heideggerova se misao u mnogom pogledu nadaje kao ambigvitetna. Ambigvitetna je utoliko što često odaje neizvjesnost svojih temeljnih namjera. Pogotovo je ambigvitetna razmotre li se ishodi do kojih vodi. To se ogleda i u Heideggerovim postupcima i odabirima za života.
Kako je pismo, namijenjeno meni, dospjelo do Vinka Nikolića, dužnosnika u promidžbenim službama ustaškog pokreta i oružanim snagama NDH do 1945. i urednika ‘Hrvatske revije’ u emigraciji? I zašto ga je pola stoljeća držao u svojoj arhivi, a meni nikad nije ni spomenuo da ga posjeduje?
Sarajevom danas, nešto više od dvije decenije nakon rata upravljaju politički idioti koji na imenovanje studentskog doma na Palama po Radovanu Karadžiću ili na mostarske ulice nazvane po Budaku ili Francetiću imaju adekvatan odgovor, a taj odgovor nije Goran Čengić.