Kretenska desnica, recimo, ne razumije o čemu uopće pjeva Knopflerova antiratna balada o Falklandskom ratu, u kojoj „budale ratuju protiv vlastite braće po oružju“, dočim je alternativnoj desnici već njen naziv „Braća po oružju“ dovoljan da je protumači kao engleski prepjev Thompsonova dueta s Miroslavom Škorom, „Reci, brate moj“.
Možda je sukob između španske države i regionalnih vlasti u Kataloniji upravo ono što nam je potrebno da bismo udahnuli novi život posustalom evropskom projektu.
Danas je sve manje saglasnosti oko toga šta je socijalna pravda. Nije samo društvo u krizi nego je i paradigma o socijalnoj pravdi u razvijenom kapitalizmu u neprogresivnoj krizi.
Ono što će zauvijek ostati zapamćeno je njegov lični primjer — utjelovljenje vjere, snage volje i žrtve. On je svojim primjerom, a to je prevashodno razlog ovih nepotpunih redova, živio ono što danas postoji samo kao ideal. Ideal osobe koja ne živi od ideje, već isključivo za ideju.
Ambiciozni Požežanin jedan je od tisuća onih hadezeovaca što su se, unatoč manjkavom obrazovanju i beznačajnim karijerama u doba Jugoslavije, nakon devedesetih na socijalnoj ljestvici uspinjali spretno i hitro kao majmunčići širokim krošnjama baobaba, što su katkad i u zrelim godinama realizirali nekakve potisnute vještine, talente za koje možda nisu ni znali da ih imaju.
Deklaracija o zajedničkom jeziku je umiljata verzija osnovnog teksta mirne ali revolucionarne promene ne samo jednog društva. To je jedan od osnovnih tekstova novog jugoslovenstva.
Dok, recimo, Valentin Inzko sumorno kaže da je to što jedan glavni evropski grad nema vode "sramota", vladajuća stranka u gradu se još nikada nije očitovala o toj pošasti; jeste, međutim, u posljednjih dvije godine izdala brdo saopćenja u kojima je napade i kritike upućene na menadžment Kliničkog centra ocijenila "sramotnim i tendencioznim"