Prikaz dokumentarnog filma Barbea Šredera „Prečasni V“.
Ma So Jin je najveći budistički manastir u gradu Mandalej u Mjanmaru.
To je sumorni skup spavaonica i učionica u zapadnom delu grada u kome
je smešteno oko 2.500 monaha. U manastiru vlada atmosfera predanog rada.
Mladići obučeni u oranž-smeđe odore sede na podu i proučavaju „Dharmu“
ili uče napamet svete tekstove. Čuje se samo jednolični zvuk slamnatih
metli monaha koji čiste drvene podove i disonantni žamor zajedničkih
molitvi. Van zidina manastira je sve mnogo življe: monasi se pljuskaju
hladnom vodom i razgovaraju o politici sedeći za stolovima pokrivenim
novinama. Sede u senci velikog zida prekrivenog jezivim fotografijama
koje prikazuju navodne zločine muslimana. Izložene bez ikakvog
objašnjenja ili dokaza o tome gde, kada i kako su snimljene, one
prikazuju unakažena lica i tela, zverstva koje su muslimani navodno
počinili nad mjanmarskim budistima.
Kontrast između mira u manastiru i prizora nasilja na njegovim
zidinama oličen je u njegovom ozloglašenom stanaru. To je Ašin Viratu,
junak novog dokumentarnog filma Barbea Šredera „Prečasni V“. Viratu je
naizgled staložen i uglađen čovek, krupnih očiju i blagog osmeha. Glas
mu je prijatan, a govor odmeren. Ali ispod uljudne maske plamti mržnja
prema 4% stanovnika Mjanmara koje čine muslimani („zid pokolja“ je
postavljen ispred njegove rezidencije). Viratu je odgovoran za
podsticanje na neke od najgorih slučajeva etničkog čišćenja u novijoj
istoriji Mjanmara. Tajms ga je opisao kao „lice budističkog terora“.
Šreder, švajcarski filmski stvaralac rođen u Iranu, proveo je
decenije dokumentujući moralne nakaze. Svoju „Trilogiju zla“ započeo je
još 1974. filmom „General Idi Amin Dada: autoportret“, koji je studija
karaktera diktatora iz Ugande. Drugi nastavak, „Đavolji advokat“ iz
2007, govori o francusko-alžirskom advokatu odbrane Žaku Veržeu čiji su
klijenti bili i Klaus Barbi, Karlos Šakal, Kije Sampan, prethodnik Pola
Pota i vođa Crvenih Kmera, kao i poricatelj Holokausta Rože Garodi.
Viratu je Šrederov poslednji subjekat i, po njegovom mišljenju,
najstrašniji. „I njegovo ime me plaši“, kaže Šreder u nedavnom intervjuu
za Frans pres. „Zato ga zovem samo V.“
Film prati Viratuov uspon od dečaka iz provincije do govornika koji
pokreće mase. U središtu filma su prelomni trenuci razvoja Viratuovog
etno-nacionalizma, na primer njegova izjava iz 1997. u kojoj kaže da je
„konačno shvatio muslimanske namere“ nakon što je pročitao anonimni
pamflet pod naslovom „U strahu od nestajanja naše rase“. Ili scena iz
2003, kada je pred kamerama održao besedu protiv muslimanskih „kalara“
od koje se ledila krv u žilama („kalar“ je pogrdan naziv za mahom
tamnopute Rohindža muslimane, koji aludira na boju njihove kože). „Ne
mogu da podnesem to što nam rade“, rekao je Viratu i dobio ogroman
aplauz. „Na moj znak, budite spremni da me pratite u stopu… Moram dobro
da isplaniram operaciju da bi bila efikasna – kao što to rade CIA ili
Mosad… Garantujem vam da posle toga za njih ovde neće biti života“.
Mesec dana kasnije u Kjaukseu je ubijeno 11 muslimana, a dve džamije i
26 kuća spaljene su do temelja. Zbog pozivanja na nasilje, Viratua je
uhapšen od strane vojne hunte i proveo je 9 godina u zatvoru Obo u
Mandaleju.
Slično Marselu Ofilsu, filmskom stvaraocu koji se bavio svakodnevnim
aspektima rasne i etničke netrpeljivosti i ugnjetavanja, Šrederov stil
intervjuisanja nikada nije neprijateljski ili moralizatorski. Kao što i
sam kaže u pisanim beleškama uz film, svrha filma je da se subjekat
pusti da govori i da ga „ne osuđujemo: u procesu nastanka filma zlo će
se pojaviti u svim svojim oblicima, a užasna istina će isplivati sama od
sebe“. U jednom trenutku Viratu tvrdi da je on inspirisao Šafransku
revoluciju 2007 – toj njegovoj zabludi u filmu se podsmeva jedan od
njenih vođa U. Kajlar Sa, opisujući očajne socijalne uslove koji su
primorali monahe da izađu na ulice Ranguna.
Viratu je oslobođen tokom opšte amnestije političkih zatvorenika
2012. Ubrzo zatim obnovio je Pokret 969 – organizaciju koju je nešto
ranije iste godine osnovao sa Ašinom Sada Maom, monahom iz grada
Mulmejna. Ta organizacija je posvećena sprečavanju onoga što percipira
kao infiltraciju i dominaciju islama u budističkom Mjanmaru. Od 2014.
Viratu deluje pod okriljem Ma Ba Ta ili Organizacije za zaštitu rase i
religije. Poput Pokreta 969, mnogi članovi organizacije Ma Ba Ta šire
propagandu o tome kako muslimani otimaju budističke žene i ostavljaju
iza sebe više potomaka od budističkih muškaraca. „Afrički somovi“, kaže
Viratu Šrederu na početku filma, „rastu velikom brzinom, brzo se
razmnožavaju i nasilni su… Muslimani su baš kao te ribe.“
„Prečasni V.“ je film teži za gledanje od prva dva dela autorove
trilogije. Arhivski materijal i scene koje je Šreder krišom snimio
protkani su snimcima sa Jutjuba i Fejsbuka napravljenim telefonskim
kamerama i ličnim video rekorderima. Većina snimaka dokumentuje zverstva
počinjena u državi Rakine 2012. kada su se sukobi između većinske
Arakaniz populacije i Rohindža muslimana završili proterivanjem 125.000
muslimana u izbegličke kampove, kao i antimuslimanske nemire u
centralnom i istočnom Mjanmaru 2013. U filmu se vide potresni prizori
kuća u plamenu, muškaraca nasmrt pretučenih drvenim palicama i ljudi
ostavljenih da živi izgore. Za to vreme policija stoji po strani i to
gleda. Amartja Sen je nasilje prema Rohindža muslimanima nazvao „puzećim
genocidom“.
Korišćenje video snimaka sa Jutjuba i Fejsbuka omogućava Šrederu da
ukaže na bitnu Viratuovu osobenost. Idi Amin je bio otelovljenje
zastrašujuće kombinacije apsolutne moći i nepredvidivosti – njegov
uspavani bes izbio bi na površinu bez ikakvog upozorenja. Zavodljivost i
logičke majstorije doprineli su da Žak Verže zaliči na Volanda iz
Bulgakovljevog romana „Majstor i Margarita“ – đavo u besprekornom odelu.
Ono što je uznemirujuće u vezi sa Viratuom – i što je primetio jedan
Viratuov protivnik, takođe monah – jeste to što on želi da ljudi „u
praksi iskuse smisao njegovih poruka pre nego što u njih poveruju“.
Svrha njegovih javnih beseda je da povodljive ljude transformišu u
bezumne izvršioce njegovih poruka mržnje.
To izbija iz interaktivnog stila njegovih propovedi, činjenice da
redovno predaje deci, kao i iz upotrebe Tvitera i Fejsbuka, preko kojih
distribuira islamofobne filmove u svojoj produkciji. Kao njegov omiljeni
političar Donald Tramp – za koga misli da je jedini u stanju da spreči
globalnu dominaciju islama – Viratu kanališe i odslikava načine na koje
društveni mediji mržnju pretvaraju u lakomislenu razonodu. Zlo koje
Viratu oličava – njegovo nastojanje da produbi i normalizuje praksu
rasnog neprijateljstva – može se sažeto izraziti Bajronovim dvostihom iz
„Don Žuana“, koji Šreder u filmu navodi kao epigraf: „Mržnja je
najtrajnije zadovoljstvo – bez mane / Ljudi vole na brzinu, mrze
natenane.“
Film „Prečasni V.“ je osvetlio mračnu stranu Teravada budizma u
Mjanmaru i pokazao velike izazove koji su pred novim poretkom u ovoj
zemlji, posebno u domenu slobode govora i okupljanja. Viratu je trn u
oku vlade na čijem je čelu Ang Su Ći. Njena vlada pokušava da okonča
skoro 70 godina dug građanski rat i izgradi zemlju nakon decenija
ekonomske katastrofe. Pitanje koje mnogi u vladi sigurno postavljaju
glasi: „Kako da se oslobodimo Viratua?“ Malo je verovatno da će im u
tome pomoći budistički monasi. Iako su zvanične budističke vlasti u
Mjanmaru – Ma Ha Na – zabranile organizaciji Ma Ba Ta da koristi svoje
puno ime, one nisu reagovale na ciljeve i aktivnosti te grupe. To delom
ima veze sa široko rasprostranjenom podrškom koju Ma Ba Ta uživa – ona
gradi nedeljne škole, pruža pravnu pomoć i skuplja novac za siromašne.
Stanje rasnih odnosa u Mjanmaru mnogo je kompleksnije nego što nam
Šrederov film pokazuje. Od pripadnika budističke većine često ćete čuti
da „mrze islam“, ali mnogi od njih u razgovoru priznaju da im ne smeta
to što muslimani žive u njihovim gradovima. Još jedna slepa mrlja u
filmu je uloga vojske. Ako se izuzme kratak osvrt na masovni progon
Rohindža muslimana iz mjanmarske države Rakine u susedni Bangladeš
krajem 70-ih godina 20. veka – u doba vojne diktature – film se malo
bavi time koliko je vojska podsticala na etničko nasilje u oblastima kao
što je Rakine mnogo pre pojave Viratua.
Takođe nema ni pomena o popularnoj teoriji da Viratua plaćaju ili
makar podržavaju generali, mada su neki od njih česti posetioci njegovog
manastira. Zbog nedostatka dubljeg istorijskog konteksta, kao i
argumenta da je film mogao da ode korak dalje u razotkrivanju učešća
vojske u etničkom nasilju, Šrederov film podseća na mučni dokumentarac
Džošue Openhajmera „Čin ubistva“ iz 2012. koji se bavi bivšim članovima
indonežanskih odreda smrti, počiniocima masovnih ubistva komunista
1965-66. godine.
Važniji problem sa filmom „Prečasnim V.“ – ali i sa njegovom
„Trilogijom zla“ uopšte – je Šrederova pretpostavka da je zlo dato
jednom zauvek. Šreder je Lešek Kolakovski filmskog stvaralaštva, neko ko
veruje da zlo nije ukorenjeno u društvenim okolnostima već je stalno
mesto ljudske situacije. Jedino takav koncept zla može u sebi obuhvatiti
krajnosti koje dosežu figure poput Amina, Veržea i Viratua. U
„Prečasnom V.“ ništa ne saznajemo o poreklu toga zla, niti o tome kako
su se Viratuove ideje formirale i zašto su naišle na plodno tlo u
mestima kao što je Mongdo u državi Rakine, gde postoje istorijske
napetosti između muslimana i budista, ali ne i u Rangunu ili Mandaleju,
gde takvih tenzija nije bilo. Film nas navodi da o zlu razmišljamo ne
uzimajući u obzir šta ono znači, a to ne pomaže rasvetljavanju mračnih
strana ljudskog ponašanja. Kao što kaže američki sveštenik Vilijam Sloun
Kofin: „Lako je osuditi zlikovca – teško ga je razumeti.“
Gavin Jacobson, The New York Review of Books, 31.08.2017.
Prevela Neda Radulović-Viswanatha