Radni sto i pribor za rad pisca Petra Kočića, fotografisao sam za vrijeme boravka u Muzeju Književnosti u Sarajevu. Na priboru su i dalje jasni i vidljivi tragovi obrisane tinte sa slova ovog vrijednog čovjeka.
Trebali bismo biti imbecili da povjerujemo kako bi mlađahni Starčić bio izložen sudskom progonu i da je na javnome mjestu, jednako glasno, uzvikivao: „Živio HDZ!“
Malešno, neugledno, krezubo stvorenje, kažu, jedva pola metra visoko, s čupavom bradom i janjećom šubarom s neizbježnom kokardom, smrdi na šljivovicu i češnjak, iskače iz grmlja s kantom nafte u ruci, polijeva je po suhoj travi, upaljačem zapaljuje i raskalašeno se cerekajući iščezava
Gledam ovih dana šta se dešava u javnom životu Republike Srpske i mogu da primijetim da smo mi jedno potpuno nenormalno društvo. Javno mnjenje u Republici Srpskoj je razoreno, sluđeno i potpuno poremećeno. Mi ne znamo šta hoćemo, ali to ne znači da znamo šta nećemo. Mi ne znamo gdje idemo i zato stojimo u mjestu. Mi ne znamo ko su nam prijatelji, jer se neprijatelji svakodnevno mijenjaju. Mi smo neshvaćeni i zbog toga smo superiorni.
Današnje Sarajevo je ideološki i politički konfuzno i vanevropsko, ispražnjeno od demokratskih tekovina poput antifašizma, ljudskih prava i građanske ravnopravnosti. A kako smo ovih dana vidjeli, i od elementarne empatije prema žrtvama terorizma
Zaprepašćena sam tolikom količinom mržnje u komentarima na vijest o izujedanoj djevojčici u vrtiću. Svi su odmah osudili vaspitačicu, čak su proklinjali njenu djecu, nazivali je kojekakvim pogrdnim imenima...
I nije problem ni u srednjaku iz USA, nije problem ni u Bakirovoj antiterorističkoj akciji na isti, nije problem ni što ova šarada kasapi zdrav razum pitanjem, jel' realno...Ne, najveći problem smo mi, kojima je srednjak da prostite u dupe zabijen, pa tako ukočeni promatramo realnost.